NOVO: Svjetlaci. Hrvatsko pjesništvo trećega poraća (1996-2019)

Svjetlaci Maroevic

Iz tiska je izašla knjiga Tonka Maroevića "Svjetlaci. Hrvatsko pjesništvo trećega poraća (1996-2019)".  Izdavač: Hrvatsko društvo pisaca; biblioteka Poezije Plus; urednik: Ervin Jahić; Zagreb, listopada 2019. Opseg knjige: 512 stranica, tvrdi uvez. ISBN 978-953-8152-14-6; cijena: 170,00 kn. 

Iz predgovora Tonka Maroevića:  

(…) Pjesništvo se od pamtivijeka obraća drugima, onima s kojima želi podijeliti biljege doživljaja, ali se isto tako već dugo navraća vlastitim ishodištima, stalno ih potvrđujući i potom dovodeći u pitanje. Ne želim kazati kako se izravnošću govorenja i linearnošću pisanja ne mogu postići relevantni dometi, uvjerljive dionice, ali mi se čini uzbudljivijim i na svoj način primjerenijim, samome mediju prisnijim, kad se poetska riječ refleksivno obmjeri s tragovima prethodnika, kad u igri odjeka zadobije uvećanu prostornost, kad iz granične situacije iscijedi zrnce višeznačja, kad protiv sebe same usmjeri nutarnje rezerve i ušteđenu energiju... Okupivši na jednom mjestu, unutar istih korica, pjesme pedesetoro autora–autorica, a od najstarije(ga) do najmlađe(ga) razmak je od oko sedam desetljeća, evidentno je da se nismo vodili trendovskim ili strogo kronološkim, dekadski obilježenim, kriterijima, a bogme niti sinteznim historiografskim razlozima nego – najšire shvaćenim – estetskim i ekspresivnim orijentirima. Pokušavši po vrijednosti, izražajnosti, izrazitosti, individualnoj prepoznatljivosti povezati tekstove više-manje paralelnoga nastanka, ali sasvim disparatnoga i tipološki neujednačena postanka, pokušali smo ukazati na moguće analogije i dodire među ostvarenjima različitih naraštaja. Ako metaforički kažemo da uspoređujemo tekstove (pra)djedova i (pra)baka s tekstovima očeva i majki, sinova i kćeri, unučica i unuka, lako je zaključiti da ne pomirujemo nasilno neizbježne kontraste i konflikte, ali da priželjkujemo i naslućujemo moguće međugeneracijska prepoznavanja i afinitete. Sinkronija četvrtstoljetnog isječka hrvatskoga pjesništva idealno upućuje na duboku dijakroniju domaćega nam Parnasa, svjedočeći kako aktualna poetska praksa, unatoč nepovoljnim uvjetima i nezadovoljavajućoj recepciji, predstavlja relevantnu parcelu kontinuirana lirskog izraza.