Dnevnik iz karantene: TATJANA GROMAČA

Gromaca

Slovo o poremećenom vremenu

 

            Zamišljeni, utonuli u strepnje, obavijeni velom – ne tajne, već katastrofe koja je posvuda uokolo, u ljudskome svijetu. Nije lako znati za njeno postojanje, čitati o njoj svakoga dana, to čini bezvoljnim, a svaka se snaga više ne doima kao snaga, već kao, uzmimo, samoživi nagon za opstankom. Strah i kalkulacija – da ili ne, izaći van, udahnuti komadić zraka koji može biti smrtonosan? Zar je dotle došlo? Ostati između četiri zida, čekati da ovo prođe, da netko – netko u koga se može imati povjerenje – pukovnik neki, general – proglasi okončanje ove bitke, da uzvikne – Zrak je čist! I potom izaći van, sakupljati leševe, sa skrivenim, jedva titrajućim grizodušjem, pomiješanim s radosti, tipičnim za preživjele.

            Katastrofa, oko koje književnost poigrava kao mačka oko vruće kaše, pazeći dakako da je nešto zbiljsko i suviše teško uistinu ne povuče unutra, u ponor, pazeći ujedno da bude uvijek dovoljno blizu i sljubljeno, kako bi sve bilo autentično, kako bi dramatika jezika i stila bila nesumnjiva, ta katastrofa sada, u ovome času, više nije igra, ona je posvemašnja i zbiljska.

            Zaraženi, bolesni, teško oboljeli, umirući, oni kojima nema pomoći, koje nema tko spasiti, uostalom kako, čime, kada zapravo nema niti lijeka. Nema lijeka, nema cjepiva, a liječnici su također mogući oboljeli, prenositelji zaraze, kao i veliki državnici, znanstvenici, bankari… Svi su na meti, i svi su poravnani, no samo prividno, jer i sada, u ovome času, pred vratima harajuće katastrofe koja planira pokositi, razrijediti našu vrstu, nije tako, i onaj koji vjeruje u božansko poravnavanje stvari, u neku višu duhovnu jednadžbu, koja koristeći nemilosrdnu silu bolesti i smrti sprovodi novu zemaljsku pravdu, zapravo je nerealan u svojoj mašti, i, neka se nitko ne uvrijedi, kičast, trivijalan u svojim snoviđenjima.

            Sve ovo nije ni smiješno, ni simpatično, ni groteskno, tome nedostaje nečeg ljudskog, neke manjkavosti kojoj bi se čovjek mogao narugati, nad kojom bi mogao oštriti, rezbariti svoj, slave žedan kritički um… Nad time se može samo stajati i šutjeti, nemoćno, kao nad samrtnim odrom, skrušeno, bez riječi, jer kada su slike stvarnosti do te mjere strašne, ponestaje smisla, objašnjenja, zakonitosti, ponestaje mogućnosti za sklapanje bilo kakve građevine, bilo kakvog djela koje svoju veličajnost iznalazi u ljepoti – ljepoti grozomornog, nepoštenog, bezprizornog stradanja naše vrste, nas samih, stradanja kojemu kraj nije na vidjelu…

            I gdje je sada slikar koji će se, zatvoren u svom ateljeu, zakriven od mračne pošasti svoga doba latiti kista i naslikati novu Guernicu, onu našega stradanja, našega svijeta koji je trebao biti sve samo ne srednjovjekovno boginjav, samo ne zapomažuće bespomoćan, masovno umirući svijet napučen Jobovima koji skapavaju od kužnosti, od zaraze?

            Gdje je kompozitor koji će skladati simfoniju čiji će taktovi nagovijestiti svjetlost koja pristiže iza tame, koja jaše na bijelim kočijama u anđeoskom liku bratstva, solidarnosti, ljubavi? Gdje su sada svi koji bi trebali vjerovati u nešto, koji bi nešto trebali kazati, nešto obećati, nešto pružiti, jer čovjeku od riječi ponestaje riječi – ne zbog njegova kukavičluka, već zbog trajne uperenosti ka višemu smislu koji se sada zamagljuje, gubi, nestaje, hlapi s horizonta, pred kojim se ništa ne nadaje, ništa osim galopirajuće nemani koja sije strah i smrt, bespoštedna u svojoj bjesnoći.

            Tko će isukati mačeve, tko će nju zaustaviti, tko će učiniti da se svijet vrati na staro, na ono što je bilo prije, nepravedno i neravnomjerno, nepošteno i lažno, obmanjujuće, zlo i naopako? Jer, istinu govoreći, nije nam više toliko do pravednosti, niti do boljitka, čak niti do vlastitoga, koliko nam je do života samoga – takvoga kakav jest, uprljan, i tek katkad čist, strelovit i bahat, ucviljen i mrzovoljan – bilo kakav, samo neka je život! Samo neka su koprive, drač i bijeli miševi, lastavice, viljuška, nož, krigla piva i sisate konobarice, bahata čeljad, jadikujući mužjaci… Neka se dogodi čudo, neka genij ljudske ingenioznosti, ljudskoga uma, pronađe, izračuna, odradi svoje, neka se Nebo smiluje, neka nas Bog sačuva pogibelji.

            No, pitanje je želi li on to, ili smo mu, možda, dodijali? Ili ovo sve skupa nema veze sa njime, ili je ovo nešto što se, suštinski gledano, dotiče, bavi, pridržava, ide ka preustroju svjetskoga novca, ekonomije? Jesmo li taoci novoga gospodara, koji sije bolest, smrt i strah kako bi nas lakše i bolje, učinkovitije nadgledao, kontrolirao, upotrijebio? Jesmo li slijepo roblje koje umišlja da ima slobodu volje, slobodu mišljenja? Koje se, pri tome, ponosno zbog izborenih, duhovnih, filozofskih povlastica, guši u hripajućem kašlju, kojemu ponestaje daha, koje gubi svoju primarnu funkciju udaha i izdaha, nosa i usta? Koje više nije tu da misli, niti da govori, niti da izusti slovo kajanja, koje općenito više nije tu, nije potrebno, možda još samo kao tijelo, funkcija?

            I što sada, kamo ići? Hvatati se svojega posla, to je najizvjesnije. Obrađivati onih nekoliko metara kvadratnih svojega vrta, u kojemu se sve suši, ništa ne cvate. Okašnjelo proljeće, zaboravljeni snijezi. Labudovi na smrznutom jezeru, ribičke čizme, zapomaganje u noći, migranti nestali u rijeci. Ne spominjite mi djecu kao žrtve, jer to ne mogu podnijeti! Bolest koja je pustila djecu na miru, zar to postoji? Ili je to još jedna od floskula, laž kojom nas se prispodobljuje za novo doba? One od nas koji prežive.

            Još sunce sije, makar i kroz prozor. Gladi nema, za sada. Nitko konkretan ne napastvuje, a opet, napastvuje se sve. Žrtve smo, ispaštamo zbog tuđih pogrešaka, pohlepe, igre u kojoj ne sudjelujemo, kojoj smo oduvijek suprotstavljeni. Nije li to tužno? Žaljenja vrijedni, no tko misli na one dobroga puta, bolest i smrt zacijelo ne. Njima je svejedno, dapače, jer to nije igra kažnjavanja zlikovaca. No, a što je onda, hoćemo li saznati? Ili ćemo, kao i uvijek, ostati živjeti u neznanju, u mnijenju, zabludi, iluziji? Na koncu, i ovo je nebitno, samo da se živi. Jer svakakav je život, da se vratim na ono staro, bolji nego bolest i umiranje.

srijeda, 1. travnja 2020.

Tatjana Gromača

 

Autor fotografije: André Kertész

 

Tatjana Gromača, rođena je 1971. u Sisku. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost i filozofiju. Od 2000. do 2017. radila je kao novinarka, reporterka i kolumnistica u Feral Tribuneu i Novom listu. Od 2017. djeluje kao samostalna književnica. Redovito surađuje književnim ogledima, esejima, putopisnom prozom, prilozima o djelima s područja humanistike s Trećim programom Hrvatskoga radija. Književnu rubriku Ljudi i knjige objavljuje u časopisu www.prometej.ba. Objavila je zbirku pjesama Nešto nije u redu? (2000.); romane Crnac (2004.), Božanska dječica (2012.), Bolest svijeta (2016.) i Carstvo nemoći (2017.); reportažne zapise Bijele vrane – priče iz Istre (2005.) te proze Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti (2014.) i Mrtav rukavac rijeke Save (2018.). Prema tekstu romana Crnac HNK iz Rijeke uprizorilo je nagrađivanu predstavu. Za roman Božanska dječica nagrađena je 2012. godišnjom nagradom „Vladimir Nazor“ Ministarstva kulture RH za najbolje prozno djelo, a 2013. nagradom Jutarnjeg lista za roman godine. Knjige su joj prevođene na njemački, talijanski, češki, poljski, bugarski, makedonski i slovenski jezik. Bila je stipendistica berlinske Akademie der Künste. Koautorica je nekoliko književnih naslova objavljenih na njemačkom i francuskom govornom području. Posljednjih godina radove objavljuje i u časopisima Europski glasnik, Tvrđa, Gordogan, Kolo, Nova Istra i u internetskim web časopisima i portalima Lupiga, Moderna vremena, Strane, Filozofski magazin. Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatske udruge samostalnih umjetnika.