Dnevnik iz karantene: razni autori

razni autori

Jasminka Domaš: Venecija

 

Leteće cvijeće za volšebnike

i pogrebnike pada na grad

razapetih ulica na tišini

neočekivanog dok se ledenjaci

tale u moru, a gradovi se

osipaju u raspukline podzemlja

pronevjeritelja.

I sve sliči na Veneciju koja tone.

Cijela ova Europa, dok turisti i

dalje uzdišu za selfijima

i ispisuju dnevnik u čiji kraj

ne mogu proniknuti.

Samo kiša sve snažnije pada po

razglednicama koje prodavač

naglo spašava vukući ih u skloniše

ojađen što će večerati bez omiljenih

špageta, umočen u varljivi corona

umak ovog svijeta.

 

 

Slavko Jendričko: Prazne žlice

 

Nitko mjesecima

ne izlazi iz kuća

 

ni zmije čuvarkuće

ispod pragova

 

perad je prenapučila

sva dvorišta

 

u nekoj novoj stvarnosti

svi se boje krvi

 

bolesni liječimo se

ljekovitim molitvama

 

u praznim žlicama

buncamo kokošju juhu

 

prizivajući čudesna

ozdravljenja.

 

 

Luka Mavretić: Važnost elastičnosti kože

 

– na konferenciji za novinare
– epidemiologinja je morala sjesti.

– nema dobre vijesti, ali sigurno

– nema ni tremu koju je izgubila

– još dok je Italija bila slobodna

– zemlja, suverena i sa suvenirima

– koji bi ti se na ulicama poput virusa

– zavukli pod kožu i koje bi potom,

– slično svakoj drugoj zarazi,

– podijelio najbližima po dolasku kući.

– znanstvenu karijeru započela je

– na studiju i nije ni sanjala kako će joj

– vrhunac karijere biti uloga

– prekvalificirane TV voditeljice,

– pritom vrlo loše jer zbog maske na licu

– krši osnovno pravilo ekrana, a to je

– osmijeh, osmijeh, osmijeh.

– kao da nas već ne dijele dovoljno zaštitna

– stakla i leće kino-oka čovjeka s kamerom,

– doktorica se udaljila u mislima.

– s gumenim rukavicama na prstima i

– razmišljajući o svojim opasnim godinama,

– nekoliko je puta zadovoljno testirala

– novootkrivenu elastičnost kože na svojim

– gumenim rukama i tako se samo nakratko

– prevarila da pomisli kako će u slučaju pozitivnog

– ishoda sve ovo moći prepričavati sad već

– velikim unucima.

 

 

Mirjana Mrkela: Zadarski pamflet
 

Ljudi please ne idite ujaku Mc Donald'su
svinja kapitalistička
j'eš Amerikance Trumpa Gatesa i sve po spisku
ma nije nego mi je lakše kad psujem
glupa sam treba mi nacrtati
zašto oni rade kad drugi ne smiju
ugrađuju raspršivače u svoja pića
o kako veselo lete ti virusi
trojanski konj je mila majka prema ovome
plus što peku hamburgere od tko zna čega
dobar dan Hannibale Lecter
a one sladolede ne znam tko jede
zar nije bolje umrijeti od raka grla
i kad smo kod grla kako će bijedne dubokogrlice
što će biti s praksiranjem staroga zanata
u ovom teškom času i trenutku?

 

 

Ivan Berislav Vodopija: Hodajući po vašim stopama (u doba korone)

 

U mojem malom svijetu, a u vlastiti svijet prisvojio sam i tuđe vrtove, upravo cvjetaju trešnje. Poslije nekoliko dana latice gube bjelinu i počinju opadati. Višnje najavljuju cvat punim pupoljcima. Bubamara sletjela je na list biljke na balkonu.

Usamljeni mrav dospio je s listom špinata i ponovno je pao među svoj narod negdje u travu dvorišta. Na jednom od balkona suše se bijele plahte.

Tjedan dana je od razornog potresa. Tjedan i koji dan od uvedenih ozbiljnih mjera objavljenih povodom korona virusa dospjelog iz Kine.

Treći dan je od opasnih čestica s Urala i Sahare donesenih vjetrovima koji su mali svijet Zagreba stavili na prvo mjesto onečišćenosti u Europi.

Jučer se jutarnja temperatura konačno popela iznad ništice. I tako se nastavlja.

U utrobi Zemlje, tako malog planeta, u kojemu vjetrovi donose poruke, a mutirani virusi zrakoplovima dospijevaju u najudaljenije i najskrovitije dijelove njezine površine, nešto se događa, preslaguje.

Nakon nekoliko dana jutarnje temperature ponovno su ispod ništice, ali, nevolji usprkos, procvala je višnja. Plavi medonosni cvijet korova cvate u lončanici. Nema pčela niti bumbara.

Tretiranje prirode svim i svačim daje rezultate.

Latice s višnjinog cvijeta brzo su otpale i tratinu prekrile bjelinom. Na dijelu puta, kojega - zahvaljujući građevinskim poduzetnicima - uskoro neće biti, maslačci i zlatice prkose bojom suncu koje ih grije. A ja sam mu zahvalan na blagosti topline koja me prati za pješačenja koje traje četrdeset minuta do mojega radnog utočišta, plus četrdeset minuta za  povratak do stana. U rijedak javni prijevoz novim autobusnim linijama, kao i većina građana, nemam pristup.

Na prijelazu Trakošćanske ulice nikoga nema. U daljini jedan automobil dolazi iz pravca Doma sportova. Ispred „Zvjerinjaka“ rastu dva plava perunikina cvijeta, na pristojnoj udaljenosti, kao da su čule naredbu o kretanju ljudi u vrijeme korone.

Imam izbor za nastavak pješačenja. Ulicom Božidara Adžije lijevo (nije simbolika), desno ulica Silvija Strahimira Kranjčevića. S dr. Adžijom me povezuje nekoliko knjiga iz njegove biblioteke s njegovim potpisom, ali i narudžbenice kojima se obraćao distributerima knjiga u Hrvatskoj i  inozemstvu. Područja njegova interesa bili su filozofija, politika i sociologija. Knjige su bile sačuvane u obitelji Mladena Ivekovića. A Rada Iveković, od koje sam knjige dobio, imala je samo jednu želju - da se knjige nađu u pravim rukama. Nisam siguran da bih u tome ponovno uspio. Dospjele su u fundus  knjižnice koja se tada nazivala Radnička biblioteka “Božidar Adžija“, čiji je Adžija bio osnivač davne 1926/27. godine. Adžija je bio utamničen u Kerestincu, a u srpnju 1941. pogubili su ga ustaše u znak odmazde na Dotrščini s grupom hrvatskih lijevih intelektualca. U novoj državi napustio je strogi centar Zagreba u korist kneza Mislava, ali je ipak dobio ulicu u nekadašnjoj radničkoj Trešnjevci.

Za hodanje sam odabrao Kranjčevićevu. U osipanoj biblioteci mojega oca poslije 1945. ostala su Kranjčevićeva „Djela“ koja je priredio Livadić, mojoj dječjoj dobi tada nezanimljiva. S Kranječevićevim pjesmama upoznao sam se u srednjoj školi, a u poslu s rijetkim knjigama djelima tiskanim u Senju i Tuzli, zatim preko originalnog Andrićevog pisma Eugeniji Gojmerac u kojemu je moli da mu kupi Kranjčevićevu knjigu. A na koncu stoljeća, razmišljajući o živima u opkoljenom Sarajevu, mislio sam i na jedan grob u Sarajevu. Kranjčevićev. Hodajući pokušavam njegov stih pretvoriti u koračnicu:“ Eli! Eli! Lama azvtani?!“  To mi ne uspijeva. Pa govorim u sebi, onako deklamatorski: „Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim“. I tada prizovem Borisa Marunu koji objašnjava poimanje zanosa o domovini: „Bilo je lakše voljeti je iz daljine “, kaže. Hodam ulicom napuštenom i napušten o svih. Ali sretan sam da ima poezije, ima pjesnika kojih ću se sjećati. Pa i hodajući.

U novije vrijeme poetične riječi o Kranjčeviću napisao je zagrebački Sarajlija Miljenko Jergović: „O tome vrijedi govoriti samo da bi se naglasilo kako je i takav, ograničen i zasužnjen, Silvije Strahimir Kranjčević bio ne samo veliki pjesnik, nego je bio taj koji je uspostavljao hrvatski moderni pjesnički jezik. Njegov dar, više negoli i sama njegova sudbina, zaslužuju najveće poštovanje. Kranjčević naša je zastava, naša prnja koja vihori na vjetru. A koji smo to mi znat će samo onaj koji to pitanje ni sebi ni drugima ne postavi.“ (Subotnja matineja 2015.).

U Kranjčevićevoj ulici samo je jedna kuća oštećena i opasana vrpcom, a jedan automobil napušta benzinsku crpku. U malom parku sjedi čovjek, danima neobrijan u njemu mogućoj samoizolaciji, rasporedio je glavni obrok na klupi. Započeo je blagovati nešto tekuće, prinoseći plastičnu žlicu ustima.

Još je jedna kuća na početku Kranjčevićeve poveznica sa Sarajevom, s tragedijom titrave i osjetljive duše skrivene igrom stripovskih sekvenci. Emir Mešić (1958. -1 982.), student zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti  i član  grupe „Novi kvadrat“, jednog je dana rekao majci: “Mama, ja više ne mogu živjeti“. Kad bih birao najteže trenutke vezane uz moj posao, svakako bi među njima bilo i skidanje knjiga i stripova s Emirovih polica. Imao sam osjećaj da mi govori: „Uzmi sve, molim te. Misli na moju majku.“ Njegova je majka namjeravala donirati novac sarajevskom nakladniku koji je planirao objaviti njegovu monografiju.

Emirova soba gledala je na stadion Nogometnog kluba „Zagreb“, pored kojega prolazim. Uz sportske aktivnosti, stadion je dvjema spomen pločama podsjetnik na noviju hrvatsku povijest. Smotru, mimohod i polaganje prisege Zbora narodne garde. Datum 28.05. 1991. Predsjednik Tuđman u civilnom odijelu, koliko se sjećam, bar u uvodnom dijelu, obratio se svim građanima, bez isključivosti. Usprkos pomirbenim tonovima, žrtvovani su životi i stvorene teške sudbine izbjeglica i prognanika. Ovo je samo dio terminologije u tadašnjoj upotrebi. 

Prolazim ispod nadvožnjaka. Lijevo kockarnica, priljepak na Tehnički muzej „Nikola Tesla“. Naši moćnici dizanjem ruku u Saboru osigurali su hazardnoj djelatnosti rad uz kulturne ustanove i škole. Interes valjda ima ime i prezime!

 Na desnoj strani napušteni Agrokorov neboder. Nekakva grupa obrnula je golem novac, a hvalila se je spašavanjem radnih mjesta. Tko je sjedio iza zatamnjenih prozora? Jesu li spašeni?

Miljenik Hrvatske, Dražen Petrović, dobio je trg i brončani spomenik. Za zasluge u košarci. Što je Dražen 1991. godine doživljavao u Americi, nazivajući svakodnevno prijatelje u Hrvatskoj? Padale su bombe. Jednom kod Štefe Đurek, njegove prijateljice, zove Dražen. Želi čuti što je nova, suosjeća s žrtvama i pita se što može učiniti. U javnosti je poznata njegova svađa s Divcom i spomenik sjećanja na vrhunskog igrača košarke.

Čemu danas služe tračnice uz koje prolazim? Nedavno sam se po njima vozio „devetkom“. U ožujku 2018. godine putnicima u „devetki“ podijelio sam osamdeset primjeraka knjižice „Putnik u tramvaju“ koju sam napisao po bilješkama iz „devetke“. Tautologija. U izdanju  CeKaTe. Prinos ustanove akciji čitanja.

Na prijelazu iz Jukićeve na Savsku četiri tužne priče čekaju zeleno na semaforu i da prijeđu na suprotnu stranu. Nagađam: tehnološki višak, bankovna ovrha, ralje kamatara, porok ili bolest. Svaki s imovinom u kovčegu na dva kotača. To su ptice koje ne grade gnijezda, uživaju u slobodi s podsmjehom na građane i maske na licima, rukavice, karantenu, samoizolaciju i socijalnu distancu. I prije i nakon doba korone.

U Vodnikovoj su dvije zgrade oštećene. Jedan dan ulica je bila zatvorena zbog skidanja oštećenih dimnjaka i štukature. Uglovnica Ministarstva kulture, hvala Bogu, ostala je bez vidljivih oštećenja.

U zatvorenom Botaničkom vrtu iznose palme iz staklenika. Nasuprot vrtu mjesecima je pod skelama kuća koju pamtim po antikvarijatu „Brala“, zatim jedna označena oštećena zgrada. Podsjeća me na filmsku kritičarku Miru Boglić i njezinu biblioteku iz koje sam otkupio dio knjiga. Danas je javnost pamti po revnosnim kritikama prema postavljenim „šprancama“ partije. Knjige njezine biblioteke pak pokazuju Miru Boglić kao drugu osobu. Osim knjiga s područja teorije filma, u biblioteci je bilo lijevo orijentiranih časopisa koji su izlazili između dva svjetska rata u kojima je priloge objavljivao i njezin otac, najčešće se javljajući poezijom. Ostatak knjiga pokazivao je znatiželju i ujedno kulturnu razinu tadašnjeg hrvatskog intelektualca. Nisam zaboravio niti arheologinju Zdenku Dukat i njezinu biblioteku iz iste zgrade. Osim uspomena na ugodna druženja sa Zdenkom, ostale su bibliografske jedinice s područja numizmatike. Nema zaborava,

Oštećenja na drugim krovovima s pločnika nisu vidljiva.

Erker zgrade u kojoj je stolovala Galerija Nova, kao i cijela zgrada, prošli su bez oštećenja, ali ne znam kako je prošla kuća u Teslinoj.  Nasuprot građanskoj vanjštini zgrade, u kolektivnom sjećanju ostaje galerijina  otvorenost novim i avangardnim strujanjima u našoj likovnoj umjetnosti. Danas je to povijest. Povijest, koja svakoga dana sve više dobiva na cijeni.

Žena je ispružila ruku na kojoj je zaštitna rukavica. Imao sam sitniša − nešto manje od deset kuna. Zahvaljivala je nerazgovjetno s govornom manom.

Luksuzna „Esplanada“, bogata mramorom, mesingom i prvoklasnom uslugom, zrači pravom pustoši. U hotelu su odsjedale poznate osobe, hotelska promidžba navodi imena: Josephine Baker, Charles Lindbergh, Arthur Rubinstein, Orson Welles, Elisabeth Taylor, Anita Ekberg, Maria Callas, Louis Armstrong, Ella Fitzgerald, Ike i Tina Turner, ali i navodi i galeriju svjetskih državnika i pop zvijezda. Književnici nisu bili zanimljivi. Na popisu gostiju našao se pisac s milijunskim nakladama. Paolo Coelho. Sartreov ručak i razne pijanke nitko ne spominje. Domaći književnici, koji se ispijali kave i konjake, povijest zaboravlja, kao i njihove knjige. Zapis o društvenim grupama, sastajalištima u Esplanadi, pročitao sam u posljednjem romanu Mani Gotovac. Naslovne stranice međuratnog „Svijeta“ s raznih društvenih događanja, krasila je i po koja Antoninijeva ilustracija s Novinarskog bala u Esplanadi. Arhitekta Esplanade Dionisa Sunka iznenadila bi danas slika zaostalog vremena. Čak i na ulazu u zgradu susjednoga Glavnog kolodvora sat pokazuje karantensko vrijeme. Kazaljke se danima nisu pomakle. 

Anđeo na pravaškoj kupoli nije zaštitio Gradsku knjižnicu od šteta, ali sjećanje na Galeriju proširenih medija ne može se izbrisati. Tomislavov trg i rupe na krovovima. Petrinjska ulica doživjela je katastrofu. Dimnjaci, zabati zgrada, crijepovi i cigle zauzeli su cestu. Strojevi ih raščišćavaju. Diže se prašina. U Šenoinoj ulici dimnjaci na automobilima. Jedna je kuća bez krova, strojevi su na terenu. Ljudi ne misle na koronu niti zaštitne rukavice i maske. Ulicom se provlače automobili u koje stanari unose predmete iz oštećenih stanova i odlaze rodbini ili prijateljima. Kućne ljubimce nose u kutijama.

Mole se građani za svaku obavijest o nestaloj mački s Marulićevog trga za vrijeme potresa. Slika i tekst polijepljeni su na stupovima.

U sušnom razdoblju započeli su venuti čempresi i drugo raslinje zasađeno u žardinjere zatvorenih  kafića i praznih terasa. I starci oslonjeni na svoje štapove obilaze svoj grad i gledaju poznate štukature i ukrase razlomljene na cesti. Ludost je hodati po opasnim mjestima i tražiti Zagreb kakvog više nema.

Uza sve ovo, možda da za namjerne devastacije optužimo Tatare, pa tek nakon toga poplave, požare i potrese i koronu.

Zagreb će preživjeti zahvaljujući sjećanju i velikoj ljubavi zapisanoj i u knjigama na koje smo zaboravili.

Sjećate li se prijašnjih potresa?

Cvjetni trg, Britanac, Trg Žrtava fašizma…… Stari bračni par stoji ispred blagajne kina Europa. Molim dvije ulaznice za predstavu u osam - kaže gospodin. Prihvaća ulaznice i ostatak novca. Ulaze u dvoranu. Sjede na označenim sjedalima. Gasi se svjetlo. Počinje film.

 

ponedjeljak 11. 5. 2020.