Dnevnik iz karantene: OLJA SAVIČEVIČ IVANČEVIĆ

Olja

Tri slike

 

Pusti otok, kako lijep pakao

Nakon deset dana prvi put izlazim iz uvale i idem do apoteke po tablete, maski ovdje niti ima niti ih je, izgleda, bilo, oko lica uduplo vežem tanki šal. Uzela sam malo odjeće, ali samo najbolju (nešto mi je šapnulo da uzmem najbolju), pa sam kuhinju u kominu, netaknutu od prošlog ljeta, oribala u robi za nastupe na književnim večerima. Biljke su se raspomamile, a s njima i moja alergija – kakva besmislena neugoda u svemu ovome, čini da u noći u bunilu pomišljam da sam stvarno bolesna i da ću sve zaraziti, svoju djecu, nonu, nonota... Ali budna se osjećam dobro, kada je toplo radim u vrtu, odvedem psa u pustu šumu poviše kuće, vježbam pisanje sa sinom predškolcem, osiguravam prostor za koliko-toliko miran rad kćeri maturantici, pišem svaki dan, često zovem mamu i sestru, nastojim se čuti s prijateljima, iako mrzim telefon, živjeti dan po dan, ali dobro živjeti. Imam li drugih obaveza osim te? To jutro, prije odlaska u apoteku, čitam vijesti o potresu u Zagrebu. Zagreb je daleko, ali taj potres mi je slomio srce, tuga koju do tog trenutka nisam osjećala odjednom mi prilazi blizu, nasjeda mi na prsa. Na povratku, pustom šetnicom uz more, hodam kao omamljena: što se dogodilo? gdje smo stigli? je li ovo gdje sam sada, jer imala sam sreće, lijepi pakao ili sablasni raj? Nema prkosnih penzionera ni ljudi koji šetaju plišane igračke, kao u velikim gradovima, samo beskrajno more koje oplakuje otok, egzil. Od Starog grada do kuće u Uvali ugledam jednu jedinu osobu koja u daljini maršira put Vatrogasnog doma. Ipak, proljeće je i priroda se ovdje na jugu obnavlja, raskošno okupana suncem i snažnim mirisom čemina, sva gradilišta su stala, igrališta su pusta, ali obnova flore i faune u punom je jeku. Na svečanost su pozvani svi osim nas i svemu bi bilo dobro bez nas, razmišljam pomalo poraženo. U toj vitalnosti prirode postoji neki neobičan mir, ali sad mi je nedostupan.

Jedino stvorenje na šetnici je crno-bijela mačka bez jedne noge, koju svi u gradu znaju, a sada je sama i nepokretna, ovdje gdje su ljeti prepuni štekati – uvjeravam se da netko o njoj brine, zdjelica s vodom je pokraj zida. Mijauče, pokušava mi prići napola puzeći, traži pažnju, društvo. Zaustavim korak i čučnem da čujem što mi ima reći. Šta kažeš, neko nas, ipak, treba, je li tako?! A kako s mačkom ne moram držat razmak, pomazit ću je, makar me ogrebala.

Izvjestan podsmijeh

Cijelu jesen i dio zime tražili smo stan. Zatim sam vidjela tu ulicu i kuću i stan u njoj s potkrovljem i tu knjigu zaboravljenu na stolu, umotanu u stare novine, u neku davnu naslovnicu na kojoj je bio Koča Popović. Kad sam otvorila korice pisalo je ovako: Fransoaz Sagan: Izvestan osmeh. Kako dobro! Neko izdanje Svjetlosti iz Sarajeva iz sedamdesetih, starije od mene.

Okrenula sam se po stanu, zatim malim skalama popela iz stana u prašnjavo, ali prostrano potkrovlje.

Ovdje bih mogla živjeti, izjavila sam.

Staro je, treba obnovu.

Da, ali ima priču. I mogu se u njoj zamisliti. I ovaj pogled na ulicu bih mogla zavoljeti. Ovdje se ne bih bacila kroz prozor, to je moj test.

Dobro. Napravit ćemo tako da bude suho i sigurno, više od toga možda nećemo moći.

Suho i sigurno, meni je to na ovakvom mjestu savršeno.

Sljedeći put, prilikom dolaska u stan koji bi trebao biti naš budući zagrebački dom, Sagan s Kočom na naslovnici strpam u ruksak, kasnije je izvadim i pokažem.

Ukrala si knjigu!

Nisam je ukrala, pobogu, pa kazali su da je ono što se nalazi u stanu sad naše.

U budućnosti, u kojoj nije bilo virusa ni potresa, vidjela sam sebe među zidovima koje prelazim s valjcima bijele i svijetloplave boje.

Svijetloplave?! A joj, mora li baš bit?

Hm, pa i ne mora. Što sam starija bijela mi je sve draža.

Usred pandemije, potres u Zagrebu djelomično je srušio stan, zidovi su popucali. Škola u kojoj se moj sin trebao upisati u prvi razred, zatvorena je zbog velikih oštećenja. A moji prijatelji? Strah na strah.

Doslovno se urušava budućnost.

A mi smo već dva tjedna na otoku, nemamo nikakvu mogućnost da provjerimo što je s tim, pokušavamo ljetni prostor prilagoditi zadnjim zimskim burama, u nedostatku materijala brokvama zakucavamo spužve na prozore kroz koje probija vjetar.

Izgleda grozno!

Tko će to vidjeti? Da možda neće netko na kavu svratit?

Mi vidimo. Dobro, dobro, glavno da je suho i sigurno.

Hoćemo li se sada nasmijati ili posvađati?

Knjiga koju sam uzela iz zagrebačkog stana ostala je na stolu u Splitu, u stanu iz kojega moramo iseliti do ljeta. Kad smo odlazili na „najviše dva tjedna“ nije nam palo napamet da se u Split možda više nikada nećemo vratiti, osim da pokupimo stvari, jednom. Jednom, to je jedini koliko-toliko siguran termin. Taj splitski stan, uvijek sam ga doživljavala kao privremeni boravak, a sada mislima šetam kroz njega, iz sobe u sobu, pretražujem ga. Zanimljivo, za razliku od većine stvari, točno znam gdje je Izvestan osmeh, pohranila sam ga.

Izvestan podsmeh sudbine, kažeš.

Život se često podsmjehne, to je kao neka igra. Kao da mi kaže: bleso, umišljena bleso! Jer ja, na primjer, to i jesam. Samo da preživimo, bit će izazov. Podsmijeh sudbine ne možeš promijeniti, drugo meni smeta.

A šta ti smeta?

Ograničenost, uvijek i samo to. Ne podnosim ograničenost.

Aha. Pa u tom smo slučaju najebali!

Ne mislim na izolaciju, čak ni na zabrane, toliko, mislila sam na ljudsku ograničenost.

U ovim uvjetima dolazi do izražaja...

Ali dolaze i njezine suprotnosti. Koje, kao što je poznato, mogu biti sjajne!

Aha, čujem li ja optimizam. U tom slučaju jesmo na sigurnom?

Na toplom i sigurnom, zasad, recimo. Nabij, molim te, još malo te spužve na balkonska vrata, skuhat ću nam čaj s rakijom.

Označi mjesto na kojem smo stali

Gdje sam ono stala, koji je datum bio, koji sat, koja stranica? Što smo radili kad je stao svijet? Avionske karte za otkazane letove. Pet knjiga trebalo bi izaći prije ljeta, tu i tamo, što li će biti s tim? Je li to smiješno pitati? Čitanje je sada kao opisani krug na zraku u zatvorskom dvorištu, pisanje je jedino pravo kretanje koje imam, zato moram ići dalje. Pisati jednako je kretati se (gdje god želim).

U jednom trenutku u more je počeo padati snijeg; možda je čudno, ali ljepota je za promatrača u labilnim vremenima jednako potresan prizor kao i ruševine ili sablasna pustoš gradova. Zbog toga prizora, kad sam bila sigurna da me nitko neće čuti, dopustila sam sebi da se slomim, bacila se na krevet i plakala i psovala.

Kad sam se smirila, do mene se probio glas mog mlađeg djeteta: Mama, jeo bih grožđice, mama ide mi krv iz nosa, mama, mama, mama, šta radiš? Jesi li se ti ono maloprije smijala?

Jesam, sine, smijala sam se ko luda. Dođi da ti obrišem nos, pa ću ti ispričati.

četvrtak, 2.4.2020.

Olja Savičević Ivančević

 

Olja Savičević Ivančević rođena 16. 09. 1974. u Splitu. Pjesnikinja i spisateljica, uvrštena u mnoge domaće i međunarodne antologije poezije i proze. Knjige su joj prevedene na jedanaest svjetskih jezika te objavljene u Europi i SAD-u Piše književne kolumne u novinama i na portalima, surađuje s kazalištima kao autorica dramskih tekstova, songova i(li) adaptacija, a prema njenim pričama snimljeni su nagrađivani kratkometražni igrani filmovi (BalavicaSedam neodgovorenih pozivaTrešnje). Prema priči „Pederi“ iz zbirke Nasmijati psa objavljena je grafička novela Ljeto (Žeželj/Paljan). Živi i radi u Splitu kao slobodna spisateljica. Za rukopis Nasmijati psa nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču te nagrade Kiklop za zbirku poezije Kućna pravila. Roman Adio kauboju nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman u Hrvatskoj 2011., kao i nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan. Prema romanu je postavljen istoimeni kazališni komad. Za adaptaciju lutkarske predstave Čudnovate zgode Šegrta Hlapića dobila je nagradu Mali Marulić 2013. godine.  Istu nagradu dobila je i za dramske tekstove Moj prijatelj Mačkodlak (2014) i Som na cilome svitu (2015). Roman Pjevač u noći dobio je nagradu Libar za vajk Pulskog sajma knjige (2016). Za svoj književni rad 2018. dobila je regionalnu nagradu festivala Druga prikazna iz Skopja. Objavila: Bit će strašno kada ja porastem (pjesme, 1988); Vječna djeca (pjesme, 1993); Žensko pismo (pjesme, 1999); Puzzlerojc (pjesme, 2006); Nasmijati psa (priče, 2006); Kućna pravila (pjesme, 2007); Adio kauboju (roman, 2010); Mamasafari (i ostale stvari) (pjesme, 2012), Pjevač u noći (roman, 2016) i Šporki Špiro i Neposlušna Tonka (slikovnica, u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem, 2017).

Više na: https://oljasavicevic.com/