Dnevnik iz karantene: NORA VERDE

Nora Verde

Gram imaginacije, tri grama tjeskobe

 

13. ožujka

Uz ime virusa, jedna riječ dominira: samoizolacija. Poznam je jako dobro, iz vremena prije ove krize. Poznaju je i mnogi moji kolege i kolegice koji već godinama rade od kuće: bilo da pišu književnost, rade za medije ili se bave nekim drugim vidom umjetnosti. Zaključujem, dakle, da imamo kakav takav imunitet na ovakvo stanje stvari, navikli smo dane provoditi pred laptopom ili kompjutorom, naučeni smo na rijetke socijalne kontakte i distancu.

Odlazim u šetnju kvartom, vodim se pravilima: hodam na pristojnoj udaljenosti od prolaznika, obavljam kratke kupovine, vraćam se u stan i dezinficiram stvari koje sam donijela. Perem tetrapak mlijeka toplom vodom i deterdžentom: bizarno je, ali valjda potrebno.

Pokušavam ne pretjerivati s informiranjem o virusu, ali u praksi ide kilavo: svakih sat vremena provjeravam Internet, koncentracija za pisanje je na minimumu. Prije svega ovoga planirala sam završiti dugo odlagani roman. Vraćam mu se svake večeri, kad završim s dnevnim obavezama, ali anksioznost je prejaka: pišem sporo i teško, misli lutaju izvan teksta na ekranu. Ipak, ne odustajem od desnog klika i opcije „otvori dokument“. Rastresena, pišem dalje.

Najgore je noću, pred spavanje postajem nemirna. Živim sama, majka je 400 kilometara dalje, na dalmatinskom otoku, ušuškana u svoju svakodnevicu. Brinem za nju, ali u razgovorima ne pokazujem tjeskobu, nema svrhe. Priča mi kako je obišla polje na kojemu je posadila bob i blitvu. Nada se da će do svibnja sve biti lakše i da ću doći k njoj. Skuhat ćemo bob s artičokama, kaže.

 

14. ožujka

Opet razmišljam o samoizolaciji kao konceptu koji mi nije nov. Na pamet mi padaju dani kasnog djetinjstva i tinejdžerskih godina. Nisam bila dijete koje po cijeli dan visi sa stabala, vere se po svim mogućim i nemogućim mjestima, krade susjedove trešnje, naganja karet ili bicikl na nizbrdici: ono neustrašivo – arhetipsko dijete. Bila sam – kako to otrcano zvuči u postglobalističkom kaosu – drugačije, starmalo i zamišljeno dijete koje je više vremena provodilo samo sa sobom, nego u društvu vršnjaka.

Zašto mi onda tako teško pada izolacija u doba Corone? Zato što se moja imaginacija teško bori protiv ove nove stvarnosti. Na gram imaginacije, idu tri grama tjeskobe, dva grama straha i još gram kompulzivnih radnji koje su odnedavno propisane kao norma. Imaginacija se sva speštala pod tolikom težinom, izgleda mi kao neka natučena i nepravilna polpeta.

Dan ide okej, ali navečer se sve sruši. Chatam s prijateljicom Tanjom iz Slovenije, pokušava me oraspoložiti: govori što ćemo sve raditi kada ovo jednom završi: nudi mi sobu u svojoj kući, u seoskoj idili. Kaže – doći ću tamo i biti njena gošća na privatnoj rezidenciji. Inzistira, smijem se: lijepim smajlove koji se hihoću. Ja njoj obećavam boravak u maminoj kući na Korčuli, planovi pršte i svi su uokvireni istom vremenskom odrednicom – „kad jednom ovo završi“. Ljudi osnivaju grupe za pomoć starijima i ranjivijima, bolesnima, učlanila sam se u jednu od njih: nadam se da će se netko javiti i da ću moći pomoći.

 

15. ožujka

Na Internetu i portalima govori se o povratku izgubljenog zajedništva i solidarnosti. Krijepe te priče i podižu moral, ali ne vjerujem u instant renesansu čovječnosti i empatije: onaj tko ju je posjedovao i ranije – bit će solidaran, ostali je ne mogu jednokratno steći u izvanrednim okolnostima.

Dan vozim na autopilotu: čišćenje, hranjenje, kratka šetnja na distanci. Nedjelja je, ali inbox je i dalje pun poslovnih mejlova. Bacam se na posao, ne smijem stati, treba raditi jer ušteđevine nemam, a budućnost je izvjesno neizvjesna.

 

16. ožujka

Opet sam na Skypeu, postao mi je svakodnevica. Održavamo sastanak: nas nekoliko s prostora ex Yu pokušava napisati zajednički projekt za veliki europski natječaj. Preopterećeni vlastitim egzistencijama i ostalim dnevnim poslovima, a najviše sveprisutnom krizom – zapinjemo, gubimo entuzijazam, danima ne uspijevamo složiti kičmu projekta. Ali ovog jutra nešto se polagano mijenja: jedna od nas počinje postavljati prava pitanja: što radimo i zašto to radimo? Odgovaramo joj, tema se kristalizira, postaje jasna. Skype sastanak traje tri sata. Tri sata u kojemu ni jednom nisam ozbiljnije pomislila na Covid 19. Dobre sam volje, istrčavam van, na sunce, stavljam šiltericu, toplo je. Pronalazim malene uličice nedaleko od svog stana, šetam i fotografiram rascvjetale grane. Dišem. Uspostavila sam privid, krhak je i slab, nosim ga u dlanovima koje redovno dezinficiram gelom.

 

17. ožujka

U dućanu zdrave i skupe hrane kupujem stručak medvjeđeg luka – srijemuša. Hoće li mi pomoći održati privid proljeća? Ne znam, ali sigurno ću ga dan po dan jesti, drobiti i sjeckati, dodavati  u salatu, variva. Nježan je, brzo vene, ne smijem dozvoliti da propadne. Stavljam ga u šalicu do pola napunjenu vodom, na trenutke mu se približim i omirišem ga.

Nedostaje mi ljudski glas, riječi upućene i izmijenjene u stvarnom prostoru: blizina, dah, oklijevanje, uzdah, dijalog ili šutnja s Drugim. Čitam Blizinu svega, nedavno objavljenu knjigu Ante Zlatka Stolice, i mislim o novom značenju ovog naslova.

Spavam. Nakon dugo vremena popila sam xanax, tableticu od 0.25. Riječ je o anksiolitiku koji umanjuje osjećaj tjeskobe i napetosti. Pomaže, osjećam se nešto bolje.

Sanjam da sjedimo na nekom kućnom druženju i da se grlimo, pjevamo, netko svira gitaru, pred nama je na tanjurima hrana, prozori su otvoreni, rano je ljeto. Budim se osam sati kasnije, s nekom nejasnom nadom. Novi dan je odavno počeo. Podižem rolete u spavaćoj sobi i ono što čujem nije zlokobna tišina apokalipse, nego zvuk sasvim običnog kasnog jutra u velegradu.

 

18. ožujka

Čitam o inicijativi za spas nezavisnog kulturnog sektora, potpisala sam peticiju. Kultura je na koljenima, teško diše, na korak je od respiratora. Organiziraju se virtualni koncerti, izložbe, filmovi i serije su ponuđeni za besplatno online gledanje. Mislim o ljudima koji nemaju Internet i pametne telefone, kako se moraju osjećati sada, osuđeni na televizijske programe i dnevnu štampu.

Kasna je večer ili jednostavno „noć“, iako je u mom svijetu noć ono vrijeme između dva sata poslije ponoći i zore. Otvorim balkonska vrata da prozračim dnevnu sobu. S ulice se čuje dovikivanje djevojaka i mladića koji idu nekud van. Na biciklima su, njihov adrenalin je toliko jak da ga ako izađem na balkon mogu opipati, uhvatiti u šaku i unijeti k sebi. Ipak to ne činim, ne znam kamo bih s tim grumenom neukrotive potrebe za prkosom autoritetima i pravilima.

 

19. ožujka

Jutro je, izlazim na balkon, gledam lijevo i desno niz svoju ulicu. Nije neki pogled: preda mnom niz ružnih balkona, s desna ogromna, nedovršena zgrada, betonsko zdanje u nastanku. Ovo će idućih tjedana sve češće biti moja jedina perspektiva vanjskog svijeta. Planiram čišćenje i uređenje balkona: malen je, ali mogla bih od njega napraviti ugodan prostor za boravak na suncu i zraku.

Zovu me prijatelji, izlazim van i s neobičnom lakoćom ostavljam nedovršene poslove. Planiramo šetnju na distanci, dalje od ostalih šetača. Odlazim. Nisam tjedan dana ni sa kim uživo razgovarala. Glad za drugima je neizdrživa.

Hodamo, svijet oko nas je usporen, lijen, vrijeme se protegnulo. Ne znam što donose dani koji dolaze. Sve manje vjerujem u brz završetak krize. U jedno sam sigurna: počinje nova era, s novim pravilima življenja. Svaka naša odluka dobiva veću težinu, svaki korak je dio kolektivne jednadžbe. Ulazim u stan i obavim cijelu proceduru. Sjednem na kauč i shvaćam: čini se da se pomalo navikavam na ovaj novi svijet. Nadam se da će u njemu biti mjesta za ljubav i suosjećanje.

Subota, 21.3.2020.

Nora Verde

 

Biografija:

Nora Verde (Antonela Marušić) rođena je 1974. u Dubrovniku. Književnom praksom počinje se baviti kao studentica hrvatskog jezika i književnosti kada objavljuje prvu knjigu poezije Sezona bjegova (1994.). Jedna je od pokretačica feminističkog portala Vox Feminae (www.voxfeminae.net) za koji piše i uređuje od 2011. godine. Surađuje s nizom hrvatskih i regionalnih medija i portala koji se bave nezavisnom kulturom, medijima, književnošću, glazbom i ljudskim pravima. Objavila je knjigu proze Posudi mi smajl (2010.), roman Do isteka zaliha (2013.) i zbirku priča O ljubavi, batinama i revoluciji (2016.).