Dnevnik iz karantene: NENAD STIPANIĆ

Novo normalno

 

7. ožujka 2020.

Facebook me podsjeća da sam na ovaj dan prošle godine na zid postavio naslovnicu knjige Priručnik za preživjele – kako ponovno izgraditi svijet nakon apokalipse Lewisa Dartnella, te iznad fotografije napisao pripadajući tekst:

Evo malo optimizma u gomili crnjaka. Ovaj zanimljiv i vedar priručnik vodi nas u svijet nakon apokalipse. Mutirani virus ili nešto slično gotovo je pobio čovječanstvo, preživjelo je tek oko 0,016 % populacije (mislim da je to u Hr. 600-700 ljudi) i pred njima je veseli zadatak obnove civilizacije :)

Dobio sam 31 lajk i 6 komentara. Nudi mi mogućnost da ga opet stavim na vremensku crtu. Razmišljam o toj mogućnosti.

Ali ovih dana, teorije urota šire se brže od virusa. O tajnim pokusima na ljudima, nekoj vrsti nove eugenike, pri čemu će umrijeti svi koji nisu savršenog zdravlja, pa da je virus zapravo način da se u naš DNK implementiraju biokontroleri kojima će se moći upravljati čovječanstvom, da je samo izmišljotina da se postave odašiljači 5G mreže kojom će nam kontrolirati misli, ili u boljem slučaju izazivati rak, da skrene pažnju s asteroida koji ide na Zemlju i brojne druge.

Pa razmišljam, a što ako to netko prošera, postane viralno i izgubi se prvobitna namjera satiriziranja teorija urote i proročanstava.... hm, pa završim na Faktografu kao širitelj panike. A opet, možda je to i prilika za novu karijeru, svakako financijski izdašniju branšu – proroka. Možda bih se mogao pozicionirati negdje između Babe Vange i Vidovitog Milana? Vidoviti Neno? Dobro zvuči. Jer svakako bih se mogao pozvati na prekognicijske sposobnosti, a to što sam malo fulao postotke, hej, nisam fulao, to nas tek čeka, jednog dana. Samo još hvatam signale – čega točno?

Skrinšatam post i šaljem rodbini i prijateljima, no molim ih da ne šeraju, jer koronaparanoja osjeti se u hodnicima, liftovima, u dućanima i ljekarnama, mnogi gledaju Italiju s nevjericom i užasom, o virusu se malo zna, vijesti su konfuzne. Ovaj tren ne bih širio nelagodu ni u šali. Mnogi imaju nekog rizičnog bolesnika, ili starca, ili su i sami rizični.

Sjetio sam se onog kad sam izdao knjigu Odlično je baviti se kriminalom pa su me neki čitatelji pitali da im pomognem, da bi se i oni željeli baviti kriminalom, ali ne znaju kako da započnu. Pa sve muke koje sam imao objašnjavajući im da je namjera knjige upravo suprotna i da se mane kriminala.

Gledam na Twitteru pisca Jeffa VandeMeera, stavio je snimku malog ježa kako se šetka po njegovom vrtu i u kojeg, kaže, upravo gleda kroz prozor svoje radne sobe. Lajkam.

Skrolam još malo, podijelio je jedan od brojnih tekstova o svom romanu Annihilation koji se na čudno hororast način bavi našim odnosom prema prirodi i time kako nam priroda može uzvratiti. Lajkam.

Bezuspješno se pokušavam registrirati na Coinbase, jednu od najvećih svjetskih burzi kriptovaluta, prolazim dobro sve korake, prihvaća mi osobnu, karticu, sve, ali svaki put padam na skenu računa kojim dodatno dokazujem adresu. Eto, mislim, i velika svjetska burza kriptovaluta užasava se mojih računa. Pišem na WhatsApp prijatelju u Senj koji mi pomaže oko registracije i dublje je u Blockchain priči. Zanima me to odavna, no sad želim pokušati jedan književni eksperiment koji bi objedinio Blockchain tehnologiju, kiborške implantate, rakiju i književnost. Neću zapisati plan, njega zadržavam u glavi i tajnosti. A kako puno zaboravljam, dobra je šansa da zauvijek ostane u tajnosti.

 

22. ožujka 2020.

Između 7 i 8 ujutro stiže mnoštvo WhatsApp poruka prijatelja i rođaka – Jeste dobro?

Sjedimo u autu na Jankomiru, pijemo kavu koju smo skuhali prije nego što smo izjurili iz stana (pitam se koliko smo brzo izjurili kad smo stigli doručkovati i skuhati kavu) i gledam pomalo distopijsku i inače retromehaničku atmosferu industrijske zone i pahuljica snijega koje lepršaju, više nalik na pepeo nuklearne kataklizme iz serija nego na prve dane proljeća. Hm, koliko ova rečenica ima smisla? Moli me da je ostavim, kaže mi da nitko ne želi takve rečenice, ali sad je kažu „novo normalno“. Ok, obećavam joj da ću je ostaviti. Gledam automobile raštrkane po livadama, parkirane što dalje od zgrada koje su, u čudesnom obratu, od mjesta sigurnosti od virusa postale mjestom straha i nelagode, kao da virus pridobiva saveznike ne samo u prirodnim silama nego se i naše vlastite građevine bune protiv nas i pljuju nas iz svojih tijela. Razmišljam o zgradama koje kreću u rat protiv čovječanstva, oružana urbanistička revolucija. Moram se pomiriti s našom zgradom. Između automobila grupice ljudi s maskama na licima i ruksacima na leđima. Slušamo radio i grijemo se, osjećamo se zapravo dobro. Iako se nakon prvog potresa nismo prepali toliko, drugi nas je zabrinuo zbog djece. Zbog njihovog fizičkog i psihičkog zdravlja.

Tipkam, svi u autu tipkamo i dopisujemo se sa svojima. Zahvaljujem prijateljima i rodbini na brizi i objašnjavam da smo zaista dobro, da smo u čvrstoj zgradi iz osamdesetih i da nam se razbila samo boca rakije i to najlošije koju smo imali, ali osim manjih pukotina po hodnicima, sve je u redu. No u centru je loše, pišem im, i u Dubravi, Markuševcu, Čučerju i općenito uz Medvednicu, ako sam dobro shvatio. Ima ozlijeđenih. U početku je uvijek puno netočnih informacija.

Pun sam digresija, prestajem tipkati i razmišljam, ako odsad pa nadalje svi budu nosili maske, ja više neću imati problema i neugode s prepoznavanjem lica.

Stalno se sramotim kad ne prepoznam ljude koje poznajem. Imam od devetnaeste godine taj problem, sjećam se kako je neugodno bilo kad sam rođakinju koja je došla u Senj na more, sreo na ulici. Oduševljeno je skočila: „Heej, Neno!“

A ja odgovorio: „Oprostite, od kuda se mi poznajemo?“

Ali laknulo mi je kad sam rješavao test za prozopagnoziju (sljepilo za lica) pa otkrio da sam ipak daleko od granice bolesti (kako li je tek njima), ali ipak, puno ispod prosjeka sposobnosti prepoznavanja lica.

I ako sada budu svi nosili maske, pa više nitko neće moći prepoznati nikoga, ja se više neću sramotiti niti će se ljudi ljutiti na mene. No pada mi na pamet izum, na maski otisnut dio lica koji je ispod nje tako da tvori cjelinu s očima i da opet imamo lice. Ipak će se ljudi i dalje ljutiti na mene. Ili ne?! Ja ću mijenjati lica pa nitko neće znati da sam ja taj koji se nije javio. A ako prepoznam osobu, javit ću joj se! Zadovoljan sam. No pada mi na pamet da bi to države mogle uvesti kao obavezu, da ne bi mogli skrivati lica. Odlučujemo se vratiti doma, auti se polako prorjeđuju na livadi.

Saznajem da su Željkinoj sestrični i bratiću gadno stradali stanovi, neki dobri prijatelji konačno se javljaju, dobro su, ali su im stanovi uništeni. Nudimo im spavanje kod nas, bez obzira na koronu i naš mali stan. I moja se punica nudi, da dođu u njezin stan u Dubravi. Porazbijalo joj se posuđe, popadale slike i rasula se staklena vrata, posvuda ima stakla, ali lako ćemo to počistiti. Zgrada je dobra, iz sedamdesetih, izdržala je.

Izgleda da je djevojčica poginula u potresu. Kasnije stiže vijest da nije, ali joj se bore za život. Pitamo se, u nemoći, zašto se svemir posložio baš tako, da je stradala djevojčica.

 

28. ožujka 2020.

Razmišljam kako mi slaba korist što sam fanatični prepper, znao sam da će kad-tad udariti potres, jer sam još prije deset godina čitao vapaje zagrebačkih seizmologa kojima su budžeti prepolovljeni na minorne cifre, njihova upozorenja da je grad potpuno nespreman, da treba hitno ojačavati zgrade. Davno sam razmišljao i živcirao se ravnodušnošću svijeta prema upozorenjima znanstvenika o opasnosti mutiranja korona virusa, devastiranju staništa divljih životinja, o mokrim tržnicama i velikim industrijskim farmama. Pa i sada, u ovom trenutku, mnogim ljudima dosadno i besmisleno paranoično zvuče upozorenja astrofizičara i astronoma da se mora ulagati u sustave zaštite od udara meteorita, pa svih onih znanstvenika koji upozoravaju na kataklizme prema kojoj je ova samo blagi lahor naspram tornada, ako se ne zaustavi ekološka devastacija i zagrijavanje planeta? Ah, hvata me nervoza u želucu. Duboko udišem i razmišljam, kako do novaca? Moji su poslovi stali, no srećom Željka za sada ima plaću. Vidjet ćemo. Nije nam ni prvi ni zadnji put da ostanemo bez prihoda. Preživjeli smo razne osobne kataklizme, ostali bez imovine, bliskih ljudi, zdravlja... No žao nam je ljudi. Ne možemo pomoći tko zna kako. Razgovaramo o Africi, kataklizmama koje ondje imaju trajno prebivalište, a kod nas dođu tek na kratki izlet.

Pada obiteljski konsenzus da nekako pomognemo susjedima penzionerima, ne možemo baš u dućane i ljekarne previše, ja sam alergičar astmaš i bez pumpice se u ovo doba godine ionako davim, a Željka se brine o mami teškog zdravstvenog stanja i radi po čitave dane.

Pišem na WhatsApp predstavniku suvlasnika, objašnjavam da se želimo uključiti u pomoć susjedima, da im internetom pomognemo u narudžbama dostave namirnica, i ako im što treba oko interneta i slično, već prema naputcima civilne zaštite zalijepljenim na vrata haustora. On zahvaljuje, kaže da će nas obavijestiti ako kome ustreba. U liftu je netko od susjeda stavio i svoj broj da fizički donese iz dućana starijim susjedima ako što treba. No pada mi na pamet da većina starih susjeda i dalje ide sama u dućane.

Susjeda ispod nas lupa po radijatoru, pitam se što je sad smeta pa svi smo mirni na svojim mobitelima, jučer nam je pozvonila i kaže da više ne može izdržati naše skakanje po stanu.

Pokušao sam joj objasniti da smo puno u stanu i da je normalno da se zvukovi čuju pojačano, a osim toga, čuje i susjede koji se sele iz stana pokraj našeg i kroz ventilaciju čuje zvukove iz ostalih stanova.

 

17. travnja 2020.

Epidemiološka se krivulja popravlja.

Gledamo odvajanje oštećenog vrha katedrale, javljali su se prijatelji, da je ona dizalica iznad katedrale – senjska dizalica. Gledam na portalima, doista piše da je dizalica iz Senja.

Piše mi frend, badava tvoje pisanje, nikad nećeš biti viši od katedrale.

Razmišljam kako su 1968. moja baba i djed, vjerojatno, na svom crno-bijelom televizoru lampašu, gledali odvajanje rakete koja ide na Mjesec od lansirne rampe u Svemirskom centru J. F. Kennedy. Željka i ja u 21. stoljeću, na smartfonu, za čiju bi tehnologiju ekipa u Svemirskom centru J. F. Kennedy prodala dušu vragu, gledamo odvajanje vrha katedrale. Nije mi do katedrale, sve se nabrijava, mi ovo, mi ono, ali opet, nek su i ljudi koji riskiraju i rade, malo u centru pažnje i poštovanja.

Mogao bih ponovno pročitati Lovecraftove Planine ludila.

Pada mi na pamet priča. Srušeni dimnjaci i dijelovi zgrada oživjeli su i napadaju prolaznike, izrasli su im kameni jezici i oblizuju ljudska bića do smrti, saderu sve meso do kostiju.

Siri me upravo podsjeća da sam počeo propuštati lekcije njemačkog na Mondlyju.

Miriši proljeće, udahnem dozu ventolina i odlazim s obitelji na izlet na parking obližnjeg šoping- centra.

utorak, 28.4.2020.

Nenad Stipanić

 

Nenad Stipanić rođen je u Senju, živi u Zagrebu.​ Radio sve i svašta, od fizičkog radnika, izbacivača po klubovima i kasinima u zemlji i inozemstvu, tjelohranitelja do vlasnika galerije-antikvarijata, scenarista i dr. Prozu je objavljivao u književnim časopisima u zemlji i inozemstvu, na internetskim portalima i na Trećem programu Hrvatskog radija. Pet kriminalističkih radio-drama, od kojih tri nastale u suradnji s novinarom Mladenom Stražimirom, igrane su mu na Drugom programu Hrvatskog radija. Zajedno s Vladom Bulićem napisao je scenarije za prvu i drugu sezonu kriminalističke dramske serije Mamutica. Nastupao je u performansima Siniše Labrovića, „Boks meč za titulu ministra kulture RH“ (Zagreb 2010.), „Intervju“ (Pula, Beograd 2016., London 2017.) i bio jedan od suradnika na njegovom konceptualnom umjetničkom projektu „Postdiplomsko obrazovanje“ (Zagreb 2009.). Surađivao na raznim tv i filmskim projektima. Kao storyteller više puta nastupao na Spikignu i Pričiginu. Objavljene su mu zbirke priča Sprinteri u labirintu (Naklada MD, 2005.), i Odlično je baviti se kriminalom (Algoritam, 2008.), od kojih je potonju za srpsko tržište objavio LOM. Roman Izbacivači Majke Božje objavio je Algoritam, 2012. godine. Roman Stvarno je odlično baviti se kriminalom, nastao uvezivanjem, dotjerivanjem i dodavanjem nekoliko poglavlja na gotovo istoimenu zbirku priča, objavljen je u izdanju 24 sata, 2015. godine, te je dobio nagradu „Balkan Noir“ za najbolji hrvatski kriminalistički roman 2015. godine. Roman Bogovi neona objavio je Sandorf, 2019. godine. Jedan je od osnivača kolektiva K.u.K. (Kuhinjski umjetnički kolektiv), koji se bavi dovođenjem različitih umjetničkih formi u mikrozajednicu.