Dnevnik iz karantene: MILKO VALENT

Valent

Predah prije dnevnika Koronavirus i potres

 

Mnogo je humora u javnosti posvećeno koronavirusu, katkad takvom koji čak i znanstveno pogađa moguću istinu. Ovih dana kruži i vic o Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) te njezinoj uskoj vezi s farmaceutskom industrijom (tako sam ja shvatio vic). Telefon. Pita me prijatelj jesam li čuo za taj vic. Nisam, kažem. Budući da volim viceve, jer su i oni literarna forma, što je već davno naglasio Milivoj Solar, kažem prijatelju da mi ga ispriča. Vic ide ovako. Sretnu se na ulici Gripa i Korona. Korona: Bok, Gripo! Di si, šta ima? Gripa: ''Ha, čuj, u zadnje mi vrijeme baš nešto ne ide.'' Korona: ''Sve ti je to stvar marketinga.''

 

#Ostanitedoma (prije potresa)

 

Miran sam kao luđak u predvečerje nakon velike doze Xanaxa ili Apaurina. Na isti taj način, kao i taj luđak, i svaki umjetnik mora biti miran, osobito pisac; mora biti u najvećoj mjeri smiren kao profesionalni ubojica - ako i u po život opasnim uvjetima želi stvarati umjetnička djela. Nebo, kao i obično, kao i uvijek, čak i za vrijeme jake te vrlo ambiciozne anticiklone, obećava nefunkcionalne stvarnosne, ali i iste takve poetske šokove, svojevrsne poetske vijuge nalik ljepljivim pijavicama koje su pune kreativne krvi. Slijede fragmenti kao virusi mikroskopom uvećani 70.000 puta. Ti su fragmenti ponekad puni paradoksa. Neki od njih imaju i iznimno kreativan potencijal. Kad se novi soj koronavirusa u prosincu 2019. pojavio u Kini, u Wuhanu u provinciji Hubei, a početkom siječnja 2020. razbuktao, naslutio sam da će se ta velika epidemija kao pandemija raširiti svijetom, te sam s literarnim entuzijazmom počeo zapisivati svojevrsne dnevničke fragmente. Mislim, čini mi se s pravom, da ta za umjetnost vrlo intrigantna te inspirativna tema kao što je nekad bila kuga, ili u ovo vrijeme gripa ili koronavirus zaslužuje ozbiljnu knjigu, bilo roman bilo knjigu eseja bilo knjigu fragmenata. U ovom sam tekstu (Koronavirus i potres) za projekt Dnevnik iz karantene izabrao tek nekoliko virusnih fragmenata, koji se uglavnom odnose na Hrvatsku, osobito na moj rodni grad Zagreb (zbog najjačeg potresa nakon 140 godina), pa dakle i na mene osobno, najosobnije.

 

***

 

Kad je u Hrvatskoj 25. veljače potvrđen prvi slučaj koronavirusa, odmah sam se bacio u akciju. Prvo sam detaljno pregledao kućnu ljekarnu, pišući usput u glavi lirsku haiku pjesmu, pjesmu o životu, ljubavi i smrti, koju sam kasnije zapisao i naslovio je jednostavnim naslovom Korona. Evo tog haikua. ''Blista korona. / Naš vijenac ljubavi / je smrtonosan.'' U kutiji za cipele, u kojoj je moja kućna ljekarna, nemalo zaprepašten od čuđenja pronašao sam zaštitnu masku s certifikatom, 100 % pamučnu. Ni do dan-danas (13. travnja 2020.) ne mogu se ni uz najbolju volju sjetiti otkud mi ona u ljekarni i za koju je uopće svrhu bila namijenjena u mojem naizgled dugom, no, smatram, vrlo kratkom životu. (U međuvremenu se i modna industrija dosjetila novom lukrativnom biznisu. Ukratko, proizvodi pomodne maske, sve luđe dizajnirane, što sam saznao čitajući nekoliko od tridesetak spamova koliko ih dobivam dnevno, a koji se, kako poslovanje s koronavirusom odmiče, gotovo eksponencijalno množe, jer se pridružio i novi biznis. Tako je sad sve više spamova posvećeno upoznavanju na internetu – dating online – u smislu da i oni zaraženi koronavirusom mogu na internetu doživjeti uzbudljive trenutke virtualne ljubavi. U završnoj rečenici o tom fenomenu, proizvodnji pomodnih maski protiv koronavirusa, zaključio sam da taj biznis s kroronamaskama zaista procvjetao, toliko da proizvođači rade u tri smjene.) Zatim sam otišao u grad i kupio tanke plastične rukavice, plave i bijele te sapun morski plave boje, a univerzalni Biobaza dezinficijens i vlažne maramice Blista Univerzal darovala mi je prijateljica Andrea, znajući da sam bez ''sredstava'', kako se već dugo politički korektno naziva novac. Tako opremljen, lica prekrivenog maskom, koja je odavno izišla iz mode, i očiju prekrivenih naočalama za sunce (zbog teške bolesti lijevoga oka smeta mi sunce) te s kao nježnim laticama temperamentne cvjetne krunice (korone) tankim plavim plastičnim rukavicama na rukama, uputio sam se kući jedva čekajući da sjednem za radni stol i uključim kompjutor.

 

P. S. Slijedi stvarnosna poetska proza o sapunu, siromaštvu i Amazonu s velikom dozom kreativne ironije.

U normalnim uvjetima godišnje potrošim samo jedan sapun, jer ruke rijetko perem, što zbog neimaštine što zbog stjecanja imuniteta (tu mjeru uveo sam kao student prije 47 godina), a to, jednostavno rečeno, znači da ruke perem samo kad s Muzom Erȃto imam veliko pospremanje jednom godišnje i kad se iz grada vratim kući. Ovo potonje događa se vrlo rijetko, jer sam već 44 godine u samonametnutoj samoizolaciji. (Terenska putovanja u Hrvatskoj i u inozemstvu, koja se uglavnom sastoje od prikupljanja građe za romane i ponekog nastupa, ne računam, jer se susrećem s mnogo ljudi tako da sam u samonametnutoj samoizolaciji – sviđa mi se taj pleonazam – proveo dosad, zapravo, 41 godinu.) Što se pak tiče sapuna, ovo je izvanredno stanje velike neslobode pa ću, pogotovo ako pandemija koronavirusa potraje, ove godine potrošiti otprilike pet sapuna. Umjesto samoizolacije, koja meni nipošto ne smeta, jer je ionako nužna za umjetnički rad (ali mi smetaju državom propisane mjere koje do bola vrijeđaju moju inteligenciju!), za mene bi, smatram, najbolje rješenje bilo zakonom nametnuta popuna karantena. U tom bih slučaju potrošio tri ili četiri sapuna, a možda čak samo dva. Ako pak netko ovaj odlomak stvarnosne poezije o sapunu smatra tek šalom, morao bi, prije nego to zaključi, pažljivije promotriti kontekst u kojem se ta ''šala'' zbiva. To je surov i vrlo neugodan kontekst siromaštva, a ne, krivo nazvan, takozvani kontekst rizika od siromaštva. (Naime rizik od siromaštva postoji za sve ljude, pa čak i za najbogatijeg čovjeka na svijetu Jeffa Bezosa, osnivača Amazona, koji u ovom trenutku, danas, 4. travnja, 2020., posjeduje, ako se varam, čistu dobit od preko 117 milijarda dolara. Jeff već neko vrijeme novčano pomaže borbu protiv sve brže širećeg koronavirusa, a jučer je napravio relativno veliku gestu, relativno veliku u odnosu na njegovo bogatstvo, kad je velikodušno darovao 100 milijuna dolara neprofitnoj organizaciji Feeding America, izjavivši da je taj novac darovao da bi spomenuta organizacija ''mogla postavili što bogatiju i bolju nacionalnu mrežu čiji je cilj osigurati hranu brojnim obiteljima koje si je u ovom trenutku ne mogu priuštiti.'' Ideja! Čim predam ovaj tekst dnevnika Marku Pogačaru, napisat ću pismo Jeffu Bezosu i poslati mu ga ne elektroničkom poštom, već običnom, dakle by snail mail. Sadržaj toga pisma, sa SWIFTOM banke i mojim IBANOM tekućeg računa te kratkom biografijom, bit će vrlo kratak, imat će tri rečenice. Reći ću Jeffu Bezosu, inače ljubitelju vrhunske književnosti, da Amazon na lageru ima mojih 9 nekomercijalnih knjiga ograničene raspoloživosti i zamolit ću ga da i meni novčano pomogne upravo zbog njihove nekomercijalnosti te ga pozdraviti kratkim pozdravom: ''Zahvaljujem ti, sjećajući se da si i ti otpočeo biznis u garaži.'' Zbog mog brutalno otvorenog bizarnog pisma jedna od njegovih dvadesetak tajnica sigurno će mu ga uručiti, ako ni zbog čega drugoga, a ono iz čiste zabave. Iako znam da Jeff Bezos ne čita sličnu poštu, baš me zanima hoće li mi odgovoriti ili će mi, bez ikakva odgovora, jednostavno uplatiti primjerice 50 tisuća dolara, što je za njega iznos koji odgovara milijarditom dijelu kovanice od 50 lipa. Ako se to dogodi, što je, dakako, malo vjerojatno, darovat ću HDP-u deset tisuća dolara za osnivanje nove književne tribine na kojoj će se čitati isključivo umjetnička proza i poezija, dakle ona proza koja nije autobiografska, već izmišljena, to jest stvorena kreativnom maštom spisateljice ili pisca.) Ali da se vratim vlastitom siromaštvu. U gore spomenutom surovom kontekstu siromaštva, a stjecajem životnih okolnosti, ''njegujem'' kao, već od kraja razdoblja meni izrazito simpatičnog romantizma, zastarjelu instituciju siromašnog umjetnika. Sapienti sat u ovaj kasni sat!

* Objavljeni tekst ulomak je iz veće cjeline. Integralni prilog Milka Valenta na temu koronavirusa, potresa i njihovih posljedica možete pročitati u priloženom PDF dokumentu

srijeda, 22.4.2020.

Milko Valent

 

Milko Valent, prozaik, pjesnik, dramatičar, esejist i kazališni kritičar, rođen je 6. srpnja 1948. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost. Suradnik je stotinjak časopisa, magazina i novina te mnogih radijskih programa i nekoliko internetskih portala. Dosad je objavio 35 knjiga. Zastupljen je u 29 antologija i 49 hrvatskih te inozemnih izbora, zbornika, pregleda i panorama poezije, proze, drame i eseja. Brojni njegovi tekstovi prevedeni su dosad na 13 jezika. Također je na njemački jezik prevedena novela Nježna palisandrovina i izbor iz knjige poezije Tihi alati (prijevod je dostupan na internetu), na francuski, mađarski i poljski drama Gola Europa, na makedonski roman PlayStation, dušo, a na engleski radiodrame Neonski rubovi i Tinta u oku, kratke proze Jazz za Aishu, Interkontinentalno drhtanje i Djevojka i bicikl te drame Gola Europa, Ground Zero Aleksandra i Bordel divljih jabuka. Dvije drame iz dramske trilogije Zero (Gola Europa i Ground Zero Aleksandra) nagrađene su 2001. i 2003. trećom i prvom Nagradom Marin Držić. Za dotadašnji doprinos poeziji nagrađen je Maslinovim vijencem 2009. Za roman Umjetne suze, kao najbolje književno ostvarenje objavljeno 2013., dobio je 2014. godišnju Nagradu Vladimir Nazor i Stimulaciju Ministarstva kulture RH za jedno od najboljih književnih djela u 2013. (S istim je romanom bio među pet finalista književne nagrade Tportala za najbolji roman objavljen u 2013.) Na drugom natječaju Petrarca Festa za sonet dobio je 2015. treću nagradu za sonet Rock'n'roll. Za knjigu pjesama Pustinja dobio je 2016. Stimulaciju Ministarstva kulture RH. Za roman Umjetne suze dobio je 2016. Književnu nagradu Stipan Bilić-Prcić, koju od 2016. dodjeljuje Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU). Za knjigu pjesama Otvorena rosa dobio je 2018. Nagradu Tin Ujević. Otvorena rosa bila je 2018. i u finalu Nagrade Fran Galović. Također je 2018. dobio Nagradu za urbanu književnost Zvonimir Milčec.