Dnevnik iz karantene: MARIJA DEJANOVIĆ

Dejanović

Nagrade za izolirane

 

Planiram kupiti kajak jer ne želim imati novaca. Gledam i dijamantno prstenje. U slučaju da banke bankrotiraju, sve što imam će otploviti, tako da je bolje da otplovim i ja u svojoj jedinoj imovini. I da pritom sjajim, ako se izgubim na moru pa me budu tražili.

U Larissi vlada karantena unutar karantene. U zgradi gdje Th. i ja živimo okruženi smo doktorima. „Naš je lift trenutno najnesigurnije mjesto u gradu – znaš li koliko doktora živi u ovoj zgradi” rečenica je koja bi u bilo kojem drugom razdoblju mog života zvučala potpuno besmisleno.

U cijeloj je Tesaliji, do jučer, samo dvadeset ljudi bilo zaraženo koronom. Kao mjeru predostrožnosti, uveli su karantenu. U tri u noći, znali su nam zvoniti mobiteli s alarmantnim porukama od vlasti da se moramo pridržavati naputaka o nenapuštanju svojih domova. Karantene smo se slijepo pridržavali ne iz poslušnosti vlasti, nego prvenstveno zbog straha od doktora. Onda se dogodilo nešto što je dodatno ojačalo naš strah.

 U romskom dijelu grada izbila je epidemija korone. U jednom danu, u tom se kvartu zarazilo više ljudi nego što je dotad bilo zaraženih u cijeloj Tesaliji. I država i grad i sve ostale elite odlučile su pogotovo ove ljude zatvoriti u njihova četiri zida. Romi ne smiju napuštati svoj kvart i u pokušajima izlaska sprječava ih policija. Dobili su pomoć u obliku hrane i zabranu da prodaju hranu na placu. Također, sve će se Rome testirati na koronu. Sad imamo „normalnu” karantenu i karantenu unutar karantene. Razlika je da iz „normalne” karantene možemo izaći ako pošaljemo SMS vlasti na određeni broj i upišemo šifru svrhe, ime i prezime te mjesto po kojem se planiramo kretati. Javlja se bot meni i ja njemu – 1 Marija Dejanović Larissa – ja sam Marija i idem do bankomata.

Grčka nije jedina zemlja koja je uvela ovakve mjere. Slovačka je zatvorila nekoliko romskih naselja, a pojavljuju se i ozbiljni problemi u Mađarskoj i Bugarskoj. Na grčkim vijestima se vide snimke kako Romi prosvjeduju i nazivaju zabranu izlaska iz romskog kvarta diskriminacijom. Neki ljudi kažu – tako i treba kad se nisu pridržavali uputa. Pogledam kroz prozor – centar Larisse – pet ljudi šeće istog psa.

Ispekla sam kruh.

Viralan je video romskog kralja (tako čovjek sebe naziva) koji govori da je ova situacija loša jer njegovi podanici više ne mogu ići u druge dijelove grada prodavati hranu na placu, prositi i krasti. Upozorava na nedaće koje će zatvaranje kvarta prouzročiti njegovim stanovnicima. Grci se smiju tom videu i šalju ga, u nevjerici, jedni drugima. Meni video nije smiješan, video je tužan. Ljudi su prostorno segregirani u geto, isključeni iz legalnog tržišta rada i diskriminirani, pa određeni broj njih prosi i krade. Kad više ne mogu prositi, očajni su kao Hrvati kad više ne mogu lomiti leđa kako bi drugi Hrvati kupovali jahte (ne kajake). Kad Hrvati plaču da će im cijela država propasti jer više ne mogu polako umirati za obijesno bogaćenje gazde, pa mole da se gazdi da još više novaca, to se ne zove viralni video nego mjera ekonomskog oporavka. Naravno, ima i imućnih Roma, ali oni ne žive u ovom kvartu. Jedan mi je mudar čovjek rekao „ne kradu Romi, ovi gore kradu. Romi uzmu da prežive, a ovi gore uzimaju dok mogu”.

Ne da mi se pametovati. Prije otprilike pola godine odlučila sam da, ako sama više ne vjerujem da će se stvari promijeniti na bolje, neću više trošiti energiju na isticanje toga koliko je toga u svijetu loše. Odlučila sam, umjesto da kritiziram eksploatatorske odnose i diskriminatorne prakse, šetati u prirodi. Za uzvrat, svijet se otrovao virusom i prokleo me zatvaranjem u svoja četiri zida.

Svakome je njegova bol najgora jer je njegova. Meni je tlaka puniti mobitel za slučaj da, ako me zaustavi policija, mogu pokazati poruku koju sam poslala kao dokaz da sam javila gdje idem. Iracionalno je to, neučinkovito i svrha samo sebi, kao dizanje ruke da pitamo profesoricu smijemo li ići na WC. Danas, kad ti je nastava s mobitela, pauziraš profesoricu kad hoćeš, možeš cijelo vrijeme biti na WC-u ako to želiš, a nitko ti ne brani da pritom i jedeš. Sve ima svoje prednosti i mane, čak i visokotehnološka pandemijska distopija. Ovakve me relativizacije tjeraju naprijed kroz moje crne dane.

Samo, što je naprijed? U karanteni se čini kao da na mjestu ne stoje samo društveni aspekti čovjeka kao vrste, nego i pojedini životi. Ne znam je li uopće ikoga briga. Zamišljam te činovnike koji su u vrijeme karantene dobili zadatak da čitaju poruke o tome gdje tko ide i zašto. Postoji li uopće netko tko sve te poruke nadgleda, ili taj je sustav dojava jednako stvaran kao one dojave ljudi koji ti lažu da će ti reći tko će pobijediti u kojoj utakmici.

Uglavnom, noćas čekamo rezultate testiranja tog kvarta kao da čekamo rezultate Eurosonga. Ujutro ćemo saznati jesmo li bez razloga proteklih tjedana živjeli kao zatvorenici ili ne.

Karantena mi se zavukla u um kao način funkcioniranja i postala je sama sebi svrha. Sad mi je čak i žao ići van, osim ako stvarno ne moram – što ako putem do ljekarne udahnem nečiji virus i onda sam uzalud skupljala izolaciju tjednima. Kao što baka kaže kad vidi da je netko bacio kruh – „grehota”. „Grehota” je ispeći kruh i onda ga baciti. Isto je tako grehota samovati tjednima radi zdravlja, a onda se radi pet minuta šetnje razboljeti. Ako se zarazim u trenutku nepažnje, bolje da sam onda hodala i hodala po gradu, dirala kućama fasade i grlila se s dragim ljudima. Osim mehanizama krivnje i kajanja koji su mi usađeni odgojem, potrebna mi je i neka dodatna motivacija, način da pretvorim ovu karantenu u nešto što postoji za sebe, a ne da je to izostanak ostalih stvari, poput gledanja drveta izbliza ili susreta s prijateljima. Recimo, bilo bi dobro da postoje neke nagrade za samoizolirane.

Na primjer, povelja „Jadna Jobina” dodjeljivala bi se ljudima koji snagu za trpljenje samoizolacije pronalaze u suptilnom osjećaju moralne superiornosti samoizoliranog. Tu bi nagradu dobila većina ljudi s facebooka. Nagrada „Samotnjak” bila bi prikladna za ljude koji nisu ni primijetili da su u karanteni jer ionako nikad ne idu nigdje – njihova je izvedba zbog dugogodišnje prakse nenadmašna te treba istaknuti njezinu visoku estetsku vrijednost. Nagradu „Hipohondar” odnosi Th., čovjek koji me tjera da alkoholom dezinficiram ruke prije nego što dotaknem omot dezinfekcijskih maramica. Th. nije hipohondar, nego asmatičar i stoga u smrtnoj opasnosti. Moj je dečko u smrtnoj opasnosti ako na njega netko kihne. Nagradu „Karanteen” može dobiti njegov rođak – najduže izolirani tinejdžer. Ja ću dobiti nagradu „Poslušnik od Paranoje” – radim kako mi se kaže jer nema razloga da ponašanjima za koja ionako nemam valjane razloge, poput doticanja predmeta izvan stana, potencijalno ubijem osobu koju volim.

Danas nas je na mobitel triput zvala vlast. Nazovu, predstave se i onda šute. Ponašaju se kao zaljubljeni tinejdžeri. Prvo nam šalju poruke u tri u noći, onda nas ignoriraju, kad im se ne javljamo, zovu pa ne govore ništa, a mi ne znamo zašto baš mi i odakle im naši brojevi mobitela. Mislim da žele vidjeti jesmo li u blizini svog mobitela (za koji pretpostavljam da znaju gdje je) te pridržavamo li se karantene. Uglavnom, neka nas ne zamaraju svojim fiksacijama. Kad su nas treći put nazvali, rekli smo vlasti da nas više ne zovu. Ako budemo negdje išli, poslat ćemo im poruku.

 Onda smo uzeli viski kako bismo pili i vozili. Poruku nismo poslali. Nedostaju nam izlasci pa smo se lijepo sredili i otišli provozati, prozora zatvorenih da ne udahnemo kakav virus.

Otišli smo do obližnjeg sela, najslabije naseljenog u blizini. Nigdje nije bilo nikoga, nijedno svjetlo ni u jednoj kući nije gorjelo, jedino se vidio upaljen televizor u seoskoj birtiji, ali ni u birtiji nije bilo nikoga. Na cesti je spavao jedan crni pas. Kasnije je do njega došao smeđi pas.

Parkirali smo se kraj mora i slušali radio iz auta usred noći tiho, da ne probudimo pse. Čak smo i prošetali, držeći se za ruke, jedno drugome na udaljenosti bližoj od dva metra. Ne sjećam se perioda života kad sam trebala učiniti toliko malo da bih prekršila toliko mnogo zakona odjednom.

Ispostavilo se da u „romskom kvartu” ne žive samo Romi, nego općenito ljudi nižeg socio-ekonomskog statusa. Nedavno su tamo imali vjenčanje i svi su, Romi i Grci, zajedno slavili, njih petstotinjak, dok je ostatak grada bio pod karantenom. Tako se vjerojatno virus proširio.

Mnogi osuđuju, ne i ja. Ideji vjenčanja u karanteni sam se čak razveselila. Nagradu „Samotnjak” nema šanse da dobije netko tko prodaje hranu na placu kako bi prehranio sebe i obitelj, pa zašto bi onda samovali u slobodno vrijeme.

U Makedoniji, Romkinja je umrla jer su, umjesto da je porode, liječnici čekali rezultate testa na koronu. Mogli su joj prići s pretpostavkom da ima koronu, zaštititi se maskom i spasiti i nju i bebu, ali to bi valjda bilo preskupo. „Pristupiti svakome kao da je zarazan.” Okrutna, nehumana rečenica. Za svako drugo doba, neprihvatljiva. Danas, u bolnici, ovaj pristup može spasiti živote. U romskom kvartu, on ih uništava.

Kad smo bili mali, u vrtiću smo katkad mijesili tijesto. Ponekad bismo od njega radili pletenicu ili kruh. Kad bi došli dani kruha, svatko bi donio svoj mali kruh, stavili bismo ih na štandove po grupama, s implikacijom da te kruhove i pletenice nekome pokazujemo. Danas mi to znanje puno pomaže jer sam tijekom svog vrtićkog obrazovanja, osim načina kako se prijateljski ophoditi prema drugima, kako svakome reći lijepu riječ i kako dijeliti igračke s drugima, naučila i mijesiti razne vrste tijesta.

Ali, vratimo se na ono što me trenutno najviše zanima. Postoje dvije vrste kajaka – jedan ima vesla, drugi pedale. Ovi s veslima su brži, ali ih je teže kontrolirati, a ovi s pedalama su sporiji, ali blaže ćudi. Tako je i sa vrstama rečenica, zdravstvenim sustavima i ekonomskim uređenjima, životinjama, psihičkim profilima i tako dalje. Odlučujem se, naravno, za kajak s pedalama. Teška su vremena, a još teža nam dolaze. Pa lagano, prema pučini, nikamo nam se ne žuri.

petak, 17.4.2020.

Marija Dejanović

 

Marija Dejanović rođena je u Prijedoru 1992. godine. Odrasla je u Sisku. Živi i radi u Zagrebu i Larissi. Objavljivala je pjesme, eseje i književne kritike u raznim časopisima, zbornicima i na internetskim portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Pjesme su joj prevođene na engleski, rumunjski, slovenski, grčki, makedonski, bugarski i talijanski jezik. Sudjelovala je na međunarodnim pjesničkim festivalima u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji i Grčkoj. Godine 2018. objavljuje knjige Etika kruha i konja (nagrada Goran za mlade pjesnike i Kvirinova nagrada za mlade pjesnike) i Središnji god (nagrada Zdravko Pucak). Sudjeluje na glazbeno-poetsko-scenskim projektima „U privremenom smještaju kod ljudi“ i „Poplava“. Zamjenica je direktora Thessalian Poetry Festivala. Završava studij komparativne književnosti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Članica je Hrvatskog društva pisaca i međunarodne pjesničke platforme Versopolis.