Dnevnik iz karantene: LANA DERKAČ

Derkač

Pandemija

 

Imunitet stana čeka zarazu,

ali suviše je zabrinut da bi je dočekao iz zasjede.

Otpornost se sistematično brine za tijelo,

izvodi vježbe za ruke, križa, trbuh,

učvršćivanje stražnjice i tako redom.

Stan je malen, već guši, pa vježba i zlovolja.

Stojim iza nje. Samo da se ne osvrne.

Načas se iseljava u drugi stan, lakše mi je s njom

živjeti u dobrosusjedskim odnosima.

Izgleda da ovih dana živim u prilično sportskom

okružju,

da ne posustaje ni nadmoć zatvorenog prostora.

Vozi bicikl uglavljen u pod sobe i odvodi nas

na drugo i zamamno mjesto.

 

Ali aktivan je i koronavirus vani.

Vrtlari su pograbljali zemlju, orezali granje

i nehotice ostavili mjesta za zarazine lisne pupove.

Usprkos dezinfekciji, zaraza se poput bršljana

ovija oko ulaza.

Statističari ovog tjedna prepoznaju njeno

ubrzano gibanje.

 

Zatvoreni su barovi, ali već je 315 oboljelih

s virusom popilo čaj u karanteni.

Pomislim, naleti vjetra u prozoru dolaze

iz njihovih zaraženih pluća.

 

Dok čekam virus, stiglo je proljeće.

No vani je zalepršao snijeg.

 

nedjelja, 29.3.2020.

 

 

Virus i propusnica

 

Naš stan zametnut je u svemiru pandemije.

Svaki put kad se spotakne o predugačku vremensku jedinicu,

malo podrhtava.

Samoća prekraja prizore u stanu kako joj se prohtije.

Samoća je nuspojava virusa i dan joj je dugačak kao mjesec.

U sobe useljava čitave metre pustinje

pa su tu sobno bilje i parket samo radi varke. 

Samoća je jedina koja prepoznaje neobičan izrast mahovine

na mojoj podlaktici.

Postajem stablo kako bih se oduprla zrncima usamljenosti

što već oblikuju dine.

Takav pijesak ugrađen je u armirani beton čitavih naselja.

Ako mi samoća presječe deblo, imat će nov namještaj:

bit ću joj krevet ili stolac na kojem objeduje, pokušava

dokučiti sol ili papar, smije mi se što sam već uzela čašu,

a ne mogu pronaći pilule blizine.

Dok ih tražim, čini mi se da se kazaljke ne pomiču,

a sat hoda i hoda, sekunde istrčavaju maraton.

Samoća pušta korijen i kani biti drugo, veće stablo

u istoj sobi.

 

Ministri zdravstva i unutarnjih poslova pretvaraju se

u mjernike pustinja vani i ni ne pokušavaju uvjeriti

da lažnjak pijeska ima izvorne boje. 

Televizijska vijest je bubanj koji otkucava ritam zaraze.

Danas ima više od sedamsto oboljelih, a nagovještaji kraja

još se ne pojavljuju kao insekti u proljeće.

 

Dok čekam virus, muža i mene su razdvojili jer nismo

prijavili isto prebivalište.

Dok čekam virus, moj muž u telefonskom razgovoru

lavovski brani našu vezu kako bi dobio propusnicu

što mu horoskopski i pristaje.

Iako je inače miran i tih čovjek.

Dok čekam da dobije propusnicu, katkada zakašljem.

 

Kad dođe, skuhat ću mu čaj s cvjetovima jasmina

kupljen u Marakešu.

Oplijevit ću samoću iz prašine svog tijela koja je nekada

bila zemlja crnica. Humus.

Već je proljeće.

Na balkonu podgrijat ću rečenice na plamičcima sunca.

Taj štednjak obavit će nekoliko rekonstrukcija sreće.

Pomlađivanje lica.

 

ponedjeljak, 30.3.2020.

 

 

Demijurg, zmija

 

Predugo u izolaciji, zli demijurg na trenutak

odloži križaljku.

Njegova grešna misao stvori zarazu.

Zavidan promrmlja: Zašto bi, uostalom,

drugima bilo bolje?!

Pomisli kako je opet povećao opus.

Sada ponovno može vodoravno i okomito

upisivati kraticu za reprizu,

sinonime za otkriće, epohu, ljagu.

Dopustit će i vladaru kalendara

da se u stupcima i redcima poigra

s njegovom najnovijom izmišljotinom.

Sada kad zna što je karantena,

neka i on na trenutak nadvlada dosadu,

bude nevjeran svakodnevnom.

Govor demijurga dok obećava kreće se

pravocrtno, čas usporeno, čas ubrzano.

Tek neprimjetno zapaluca jezikom.

No kad odustane od obećanja koje je dao

i rečenice počnu vidno migoljiti,

govor je zmija.

Baš kao i ona na jezeru koju je žena

vidjela izbliza.

 

Žena teško podnosi izolaciju i,

pridržavajući se propisanog socijalnog

razmaka od dva metra,

šeta oko maksimirskog jezera.

Ali zmija izlazi iz bršljana

i ne ostavlja razmak.

Natjera ženu da nađe svoj odraz u vodi

i potraži pridjev koji bi najbolje pristajao

uz njeno lice,

da izgovori sinonim za ljagu koju je

na sebi prepoznala.

Zmija runi ženine misli, sloj po sloj.

Raduje je ta skinuta krvava žbuka,

poružnjelo naličje koje se sipa.

Napokon odgmiže pod vremešni kamen.

Ali demijurg zna da kamen ne zastarijeva.

Tog čuvara zmije nudi kao udžbenik nelagode. 

Zaboravlja na ispriku.

 

Ali i zmiji je dosta izolacije pa izlazi,

prekriva kamen i postaje kamen.

Mijenja s njim uloge.

Pod njom nepomičnom

gmižu rečenice sumnjivog udžbenika.

 

utorak, 7.4.2020.

 

Lana Derkač

utorak, 14.4.2020.

 

Lana Derkač (1969.) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Nagrađivana je te uvrštavana u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. Sudjelovala je na više međunarodnih pjesničkih festivala i književnih događanja kao što su Struške večeri poezije (Makedonija), Kuala Lumpur World Poetry Reading (Malezija),  Sajam knjiga u Guadalajari (Meksiko), Festival International et Marche de Poesie Wallonie – Bruxelles (Belgija), Festival Internacional de Poesia u Granadi (Nikaragva), Stockholm International Poetry Festival (Švedska). Tekstovi su joj prevedeni na 18 jezika (engleski, španjolski, francuski, arapski, švedski, njemački, talijanski, ruski, poljski, mađarski, češki, albanski, makedonski, oriški, malajski, rumunjski, bugarski, slovenski). Objavila je knjige poezije: Usputna raspela (1995.), Utočište lučonoša (1996.), Eva iz poštanskog sandučića (1997.), Škrabica za sjene (1999.), Šuma nam šalje stablo e-mailom (2004.), Striptiz šutnje (2006.), Tko je postrojio nebodere (2006.), Šah sa snijegom (2011.), Posvajanje neba (2015.) i dr; dramu Rezignacija (2000.), zbirke kratkih priča Osluškivanje anđela (2003.) i Zastava od prašine (2009.); eseje Strateg (2015.) i roman Doručak za moljce (2012.). Dobitnica je Hrvatske književne nagrade Zdravko Pucak za neobjavljenu knjigu pjesama autora mlađeg od 30 godina, Nagrade za najbolju knjigu pjesama slavonskog autora Duhovno Hrašće, Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama u regiji i dr.