Dnevnik iz karantene: KRUNO LOKOTAR

Lokotar

Radio atlas

 

Dječak je naučio čitati i strane svijeta. Gore je sjever, desno istok, lijevo zapad, dolje jug. Dječak sluša radio, još nema gramofon. Kada dobije prvi radio-gramofon, ovaj samo blefira da to jest, radio će manje slušati.

Kada ga sluša dječak se osjeća povezan sa svima onima koji slušaju isti program. Ne poznaje ih, ali zna da postoje, osjeća nevidljivo bratstvo po uhu. Kada vrtnjom gumba odabere radio stanicu, prozorčić na pročelju radija, koji je označava i svijetli crvenkasto kao tiha vatra, se zamrači. Onda još malo traži stanicu, nježno i oprezno, da je bolje uhvati, da stiša šum i huk, danas bi znao da se to zove fine tuning, nisu svi signali jednako jaki, ima tu svega, zvukova nezvanih.

 

Talasanje valova

Nekada na KT − što mu je tata preveo kao kratki val pa mu nije jasno zašto piše KT, kakve to veze ima − sluša serijsko pijukanje, poslije će doznati da su to radio-amateri. To mu dosta brzo dosadi pa odabere UKT. Uglavnom sluša UKT, tu je malo stanica, ali je prijem bolji, čak je i šum čist, ujednačen kao na televizoru snijeg kada nema programa. Ali zato je ST, srednji val, bogatstvo. Tu su gradovi i jezici, valovi se miješaju kao da ih vjetar nosi i zapinje negdje, pa odjednom nađe put, propuh. Kao da se antena njiše.

Sluša dječak jezike koje ne razumije. Osim svoga, razlikuje još njemački i češki, naslućuje kad netko govori ili pjeva da je to engleski, mađarski ili talijanski. Ne baš rijetko probije se glazba kroz jezike, neka pjesma, a onda preko zvonkog ženskog glasa šum zaiskri kao nanos snijega, javi se nečiji lijep glas, čovjeka koji mora da je lijep kao i njegov glasovi, ali tada se ubaci druga stanica, niotkuda, ojača iz pozadine pa se povuče, stiša, vrati se glas lijepog čovjeka. Ili se glasovi počnu preklapati pa sluša nešto kao svađu na jezicima koje ne razumije i koji se ne razumiju. Zvukovi kojima ne zna porijekla, zato još uzbudljiviji, instrumenti od kojih neke prepoznaje, glasovi izvitopereni tehničkim limitima, glazba, šumovi, melodije koje želi ponovo čuti, ritmovi koje je tijelo primilo. Orkestracija nesavršene tehnike prianja na njegovu znatiželju. Uzbudljivo je to vrenje, ali teško se zadržava duže, samo osluškuje što se sve zbiva pa juri dalje u nekakvoj tihoj ekstazi, vraća se, a tamo kamo se vratio već je nešto sasvim drugo. Velik je svijet, a sluti dječak da ga ima još, da nije sav stao u radio.

Nema dječak omiljenih stanica ili ih se više ne sjeća. On, a da to i ne zna, uči geografiju jer povezuje svoja mala znanja; sjever je gore, jug dolje, istok i zapad desno i lijevo. Takva je i karta svijeta. Kada ju je prvi put vidio, veliku, školsku, popeo se na nju, na stol u bakinoj kuhinji preko kojeg je bila raširena i gledao i slovkao. Trajalo je to dugo, danima je gledao i pamtio, nikako je nije mogao obuhvatiti cijelu pogledom ni umom. Na karti svijeta nisu bili upisani samo gradovi, bilo je na njoj svega, lelujavo ispisanih imena rijeka, raširenih imena planina, velikim tanjim ili debljim plavim slovima imena mora i oceana, uredno verzalom ispisana imena kontinenata, manjim slovima imena država i gradova. Arktik i Antarktik bili su bijeli, hladni, a Afrika uglavnom žuta, vruća i zelena.

 

Snijeg pade na voće

Čitao je radio, slova velika. Za Berominster nije nikada čuo, to je grad skroz na zapadu i na sjeveru, mora da je mračan i hladan. Za Prag je čuo, to je velik grad, a ima Prag I i Prag II, čak dvije stanice. Veliki i važni gradovi imaju dvije stanice. Prag je u Češkoj, u Češkoj živi mamin brat Slavko i njegova djeca Jirka, Liduška i Kvjeta. Nikada ih nije vidio, ali mora da su Liduška i Kvjeta lijepe, imena su im kao iz bajke, a Kvjeta ga podsjeća i na cvijeće. Čitao je ono što je slušao, tražio. Hilvers je isto grad, mora biti da je tako, negdje, i Ljubljana, ona je u Jugoslaviji. Berlin II postoji, a nema Berlina I, to je naopako, kako može dva biti važnije od jedan?

Za neke gradove u drugom redu popisa je čuo, neke sada zapamtio: Budimpešta na zapadu, Firenca pored, Solun i Morava prema istoku, onda Bordo. Mislio je da je bordo boja, ali sada to zna, ima i grad, sigurno je sav u bordou. Kao što ima dunja koja skuplja usta, ali je fina u kompotu i Dunja, ime za cure. Luksemburg II je čuo, to je slavna stanica sasvim na istoku, još je negdje za nju čuo, ali ne shvaća zašto je slavna, ista je kao i druge. Istanb. ga malo zbunjuje, ali to mora biti Istanbul čije ime nije cijelo stalo. Zapamtio je tada još neke gradove, Simferopol i Ankaru koju će poslije sretati u križaljkama. Za Pariz I i Pariz II je već čuo, nije znao da su u sredini u sredini svega, ali to je u redu. Spotiče se on i uči, spaja Tu Luz je jedna riječ Tuluz, Temi Švar je Temišvar, Lis abon je Lisabon, lijepo ime. St Avang. je Stavang., ovo će ime dopuniti tek koju godinu poslije kada bude skupljao sličice nogometaša pa vidio norveški klub „Viking“ iz Stavangera. Ni Strasb. mu nije neko ime, ne zna ga dovršiti. Titogr. Je sigurno Titograd, njega uspješno zaokružuje. Beč II je jako daleko od Beč I, to je čudno, koliki li mora biti grad da ga ima i na istoku i na zapadu? Atina, to će ga dugo buniti, je li Atina ili Atena ili kako tko hoće. Evo Zagreb, tamo žive Nenad i Hrvoje, bio je već kod njih, oni žive u velikoj zgradi, pored je igralište. Oni dolaze na ljeto. U Sarajevu su Ivica i Iva. Niš je desno, istočno od Skoplja i Sarajeva, tamo nikog ne zna osim „Radničkog“ koji igra protiv „Hajduka“. „Radnički“ je dobar, „Hajduk“ se namuči, ali uglavnom pobijedi.

Nikada nije shvatio koji je grad Int. Lok. St. Do danas si ne može objasniti zašto nikoga nije pitao. Možda i je pa zaboravio ili je objašnjenje bilo bezveze pa opet zaboravio.

Poslije je dečko naučio gradove, geografiju, dobio je atlase, prvo tanje s puno slika pa sve deblje, sa sve više karata. Nije mu zbog toga žao, ali je magija nestala, rasplinula se po zemljopisnim kartama, nikada više nije toliko svijeta bilo na jednom mjestu kao u kutiji radija. Nikad više nije bio tako blizak sa svim tim gradovima i ljudima. Ne sluša više ni ST, odavno, ne zna ni postoji li još.

Nisu ni ti gradovi što su bili. Neki su preselili. Prag je bio u Istočnoj Evropi, tako je naučio, pa u Srednjoj, to ga je jako zanimalo jedno vrijeme, ta Srednja Evropa. Kada je Evropa postala Europa već se zasitio srednjoeuropskog pitanja. Sada je Prag zapadnije od Zagreba, u kojemu dječak živi i još mu je to čudno. Zapadnije je čak i od Beča. Simferopolj je bio u SSSR-u, pa u Ukrajini, sada je u Republici Krim. Titograd je, u međuvremenu, postao Podgorica. Sve je bilo jasno, gradovi i strane svijeta su ga iznevjerili. I atlasi, vjerovao je da su oni zauvijek, kao logaritamske tablice, a onda je sreo povijesne atlase, pa shvatio da je svaki atlas povijesni, samo neki to ne priznaju.

Sjeća se toga čovjek koji bi opet bio dječak i grijao se pored radija, jer vani − gleda on kroz hladan prozor čije staklo dodiruje suhim i ispucanim dlanovima na kojima su se od pranja pojavile neke nove linije života, kao da su ga i dlanovi iznevjerili − luduju virusi, potresi i snijeg u proljeće, pao snijeg na behar na voće, kojeg zato ove godine biti neće, domeće u sebi, neka ljubi ko god koga hoće, pjevuši sevdah koji mu danas zvuči kao da je pisan za zadnje dane. Kad ovo završi, svijet će se presložiti, u to je čovjek siguran. Dijelit će se povijest na prije i poslije ovog doba u kojem živi, i to zna. Povlastica je to za umjetnike, kažu, ali on bi se te povlastice odmah i rado odrekao. Ali možda onda opet, nakon svega, Nürnberg bude na jugoistoku, Riga na zapadu, Strasbourg na jugu. Možda opet bude sve moguće, možda opet bude radio i osjećaj povezanosti, misli on i gleda, traži pogledom kroz prozor čovjeka.

Dobro je, nikog nema, pomisli, sjedne da će utipkati te riječi u kompjutor, kad se stol i zidovi zatresu pa utipka: dobro je niko gan nema.

Drhtanje betona i stakla je prestalo, pogledao je što je napisao i nasmijao se.

srijeda, 25.3.2020.

Kruno Lokotar

 

Biografija:

Kruno Lokotar rođen je 1967. godine u Daruvaru između raka i lava pa se osjeća kao lav koji trči – unazad. Prije je naučio brojke nego slova, ali iz toga ništa nije zaključio. Za zaključke valjda ipak trebaju slova, puno slova. Ipak, ponekad i piše, štošta. Čitanje mu je bilo hobi pa je studirao, između ostaloga, i književnost i postao urednik. Specijalizirao se za premijere, za izdanja domaćih autora. Danas traži hobi. Ne zna pjevati ni svirati, a to bi baš volio pa je jedan od češćih gostiju i organizatora raznih književnih i sličnih festivala. I to su festivali, na kraju. Recimo: Prvi prozak na vrh jezika, Fališ, KaLibar bestival, Spikigin… Koordinator je Nagrade Fric koju je i dizajnirao. Voli nagrađivati ljude, dijeliti, a kako nije baš pri parama, pokrenuo je nekoliko nagrada za književnost preko kojih dijeli ugled i njegove posljedice. Te se nagrade zovu Prozak, Na vrh jezika i Post scriptum. Ili, ukratko: P.S. Prozak na vrh jezika.