Dnevnik iz karantene: IGOR RAJKI

Rajki

ŠETNJA MI KRETNJE SMETNJA

 

Izlazeći iz mašte, spustio sam se stubama i zastao pred ulicom.

Netom vlagom oprane sjene svjetlucale su noćnu ulicu nalik na ogroman čip s bankovnih kartica. Kad sam zakoračio na nogostup, jedna je brojka 9, koja se malo odmarala od tablice na kolniku u sjeni kotača parkiranog automobila, čim me ugledala odmah skočila natrag na registraciju. “Eh”, na mokrom pločniku odustao sam od zamaštanosti da u hodu pomišljam kako plivam uz obalu otoka, dok iz svake uvalice sa stijena dopire mantra-simultanka, a capella verzija “Mongoloid” od Devoa. Ne zato jer je bilo hladno, već da mi metafora – kako je čovjek stvoren za kratke valove na površini nad dubinama, a mantre ostaju za plićake – ne otežava.

Prekoračio sam kanalizacijski

otvor: za otpadnu vodu pod

pravokutnim rešetkama osjetih

kako me doživljava poput

zatočenika ulica te sam prionuo

kretnji. Uputio sam se niz Hero Worshipovu jer je Dirty Back Road bila zatvorena radi remasteriranja. Ili zbog curenja toksičnog iscjetka apstrakcije iz skladišta za ideologiju, ne znam, nisam dugo pratio vijesti jer mi TV prima samo neke ulomke iz većih cjelina, a stručne časopise odavno više nitko nije slao onima koji nisu u strukama. Prošao sam potom uz prepariranog zubaca koji je, valjda, nekom ispao u ribarskoj svađi ili ostao od velesajma neimaštine, te pored policajaca u narodnoj nošnji u okviru, načuo sam, nekog projekta povratka autohtonosti. Čuvao je razbacane povijesti bolesti po ulici koje su se razletjele zadnjim nevremenom i jakim propuhom iz bolnica. Projekt Dan otvorenih bolnica, u kojem svi građani, roditelji s djecom, mogu slobodno obilaziti sve pacijente, bez obzira na spol, dob, obiteljsku srodnost i bolesti, bio je dobrohotno usmjeren – da ljudi shvate zajedničku budućnost, kao što je to bila i prošlost, što će im pomoći razriješiti nesporazume u sadašnjosti – možda bi i uspio, ali ciklona ne pita za ideje i ne odgovara za posljedice. Projekt nije zaživio, ali se razmišlja, netko mi je spomenuo, o uvođenju krovnog ministarstva meteorologije i interdisciplinarnoj suradnji sa svim ostalim. Njihov pilot-moto: “Tko živi na vjetrometini gdje propuh mijenja zakone treba barikadirati vlastita vrata, a ne otvarati tuđa” je sljedeći na redu. Potom sam požurio uz pusti park Dance this mess around – sletalište za anđele bilo je već odavno zaraslo u smeće. Njihova posljednja ateriranja prebacila su se na već rezervirana parking mjesta korporacija, banaka i političkih institucija te su ih ovi prigrlili sebi pa odonda više i nisam pratio gdje, zapravo, padaju. Zatim je u izlogu vjenčanica, dok sam prolazio pored butika, jedna lutka nekoliko puta udarila čelom, mameći da se podrobnije zagledam u nju. Nisam obraćao pozor, ne poznajem ju, jamačno se zabunila. Produžio sam Alejom 52 girls. U pokrajnjoj ulici   
p r o s t i r a o    s e    r e d    z a    e-vize pred ambasadom Zombilanda. Šmugnuo sam kroz njega. Podalje, na trgiću Planet Claire, neki je tip pokušavao nataknuti bisti jezikoslovca i političara kiruršku masku. Stao je kad sam ga opazio. Onda je odustao; shvatio je, pretpostavljam, kako bi karikaturalnost samo istaknula ozbiljnost, dok je ostavljanje stvari samih po sebi već ravno neozbiljnom ruglu, pa se povukao u tamu fućkajući u fade out, uz dječji vrtić “Bitanga i princ” prema Institutu za razgradnju energetskih nakupina “Kupidon mlađi”, početne taktove drugog stavka 15. Beethovenove sonate za klavir, opusa br. 28, koju je prekrio prazan autobus kad je brzo prošao pored mene; u fušu je, izgleda, na toplom grijanju sušio prazne vrećice ovješene o šipke i preko naslona stolaca, obazrivo preokrenute zbog utuživosti neovlaštenog reklamiranja – gotovo da je iskrama po tramvajskim tračnicama strugao rif Paranoida, Black Sabbatha. Vozač je bio moj bivši trener skidanja s navodnika. Nije me vidio, pače, njegov pogled u prolazu davao je nemilu brzinu: “U stroju, kao i u ljubavi, trebaš biti sadržan čitav, a ne ga doživljavati izvana!” Nasuprot pak kockarnice Quiche Lorraine, ispred koje se nekoliko opušaka ubadalo u odbačene igle u ultrazvučnom ritmu vergla, s pročelja kina Downtown visjela je, kao da se umorila od mahanja prolaznicima, strgana reklama “Tjedan sisačko-moslavačkog seksperimentalnog filma”. Valjda je ukinuta manifestacija, po svemu sudeći. “Nemam pojma koji je dan, predugo sam udubljen u vlastiti rad na priči IsKarantenzije, pa već podulje ne nadijevam imena danima.” Skrenuo sam onda preko razrovane, iskopavanjem prastarih arhivskih djela, zbog mijenjanja i uvođenja u zgrade memoarske literature slavnih, Private Idahove, prečicom preko flajera za vježbanje cjelovitosti i ponude za izradu smisla, uključujući popust na donesenu brzopletost, novootvorene, ali odmah i zatvorene škole za postizanje cilja: PILJITI! – Poljubac Iskrene Ljubavi Intimno Tvori Imperativ! Ne mijenjajmo proizvod Ljubavi, mijenjajmo njegovog proizvođača – pod vodstvom gospođe Golube Ziher-Taubek, profesionalne prostoroplovke i jednačiteljice ukusa i savjesti, bivše iluzionistice i žene vozača tramvaja. Podalje, na zatvorenom kiosku za dostavu religioznih sendviča 6060-842, sjedila je na pultu djevojka i tuckala zen kobasicom po ostacima koana koji se bio razmazao po poganskom umaku. Pod jaknom isticala joj se majica: karmAgedon. Slala mi je drogirane poljupce ispuštajući zvuk upinavanja u bankomat. Ponavljala je za drugi dio ispita iz žudnje, koji je pak uvjet za potpis iz strasti, nakon što je položila vježbe iz bludnje. Pravio sam se da je ne osjećam kao kolegicu, nisam se javio; možda je i vlasnica? U svakom slučaju, upuštanje u verbalni odnos samo bi me rastužilo. “Oduvijek imam bojazan od općih žena; ni ne taknu tvoju prozu, a već se nađeš u njihovoj poeziji.” A i pripiškilo mi se pa sam ubrzao perivojem There’s a Moon in the Sky. Lokalni nezaposleni pantomimičar prilazio mi je, presrećući me na zebri, zadržavajući razdaljinu duljine kolca, sa svojim političko-nostalgičnim hitom:

Ej, još i poslije odustajanja Kremlja,

                Ovo je bila i ostala lopovska zemlja.

                               A još i dosta znatno prije Amerike

                                               Teške su tu uvijek vladale spike.

                                                               Jedino što tu imaš je delikatan zadatak

                                                                               Da  kada ti se spusti, ostane kratak.

                                                                                              Jer ženama je ljubav vrlo, vrlo lažna

                                                                                                              Pa neka malenkost, iako snažna, ostane važna.

pa sam potegao, između redaka, preko trave. Čista devastacija sjene! Neka je spodoba iz mraka grmlja vikala “Goni se u Control Panel!”, ali nikom osobno. Glas me podsjetio na davnog superformansera koji je predlagao projekt – trčanje preko prepreka prosjaka na ulicama, u skoku bacajući sitno; odbio sam, bilo mi je presportski, a podatnost krivom zaključivanju i tumačenju bila je beskrajno otvorena. Podalje je zakrabuljena dječurlija, ne znam je li njih četvero ili petero, potiho klikćući “Kanabis na bis!”, odvaljivala pobjedničko postolje koje je općinski Ured za oprost, jednospolnu emociju i tronutost bio postavio da podsjeća prolaznike na mogućnost uspjeha. Potom prizor kako moja silueta, nalik na kursor, prelazi preko zgrade za čijim prozorima stanari, kao preteče bisti, gledaju televizijske i kompjuterske ekrane, te moj osjećaj kako su prozori na zgradama, napokon, nakon više tisuća godina vježbe, promijenili smjer pozornosti, čak sam pomislio snimiti na mobitel da se poslije, kasno noću, imam na što uzbuditi, ali memorija mi je bila puna pa mi se nije dalo odvagivati: koje je sjećanje bezvrijedno, koje odstraniti, koje ostaviti. Na uglu Rock Lobsterove i Lavine ulice, somnambulni redaktor je, na zidu apoteke i općine, ispravljao grafit Starost više nema radne dane, ali time niti blagdane, križajući ti u niti. Svjež grafit, tako da se ne raspoznaje je li od krvi ili dingača.   

           

Tu je i nevidljiva granica kvarta u kojoj se prekida stari, neukusni, kvartni običaj da se muško dijete odmah po porodu stavlja na maminu sisu, a žensko na tatin penis, kako bi intuitivno spoznali što ih čeka u životu. Također i puna linija zabrane pretjecanja na ulici označava kvazi metafizičku granicu za početak kraja najistočnijeg dijela zapadnog marketinškog carstva.

 

Na velikom raskrižju 53 Miles West of Venusove i Wild Planetove vodi odvojak k Mesopotamiji i dalje prema gradilištu Funplex, no ja sam skrenuo netoponimiranom stazicom k naselju urbanih vila 96 tears, bivša You really got me.

“Prava je šteta”, pomislio sam, u hodu kradući odbljeske mokroj strelici za obvezatan smjer, “što nisam za radnim stolom da sve to napišem, ali što je, tu je. Zanimljive misli brzo se rasplinu.” Ionako sam već stigao natrag do zgrade. Parkirane limuzine tvorile su iste sjene. Prošao sam kroz njihov nepomični spin na parkiralištu:

 

Svi, u hipu, napravite hop te poskočite na ontološki dop.

Dopustite neka vas pogura davna duhovna avantura.

Možda ne ljubite misaoni dokaz da ste zagubili svetosti pokaz

Kad ste Bogu tek ispod nogu, a s Vragom pred vašim pragom!

 

Ne volite kad vam se tumači kako se svijet odavno mrači?

I komentar viših dimenzija da ste mu samo profana erozija!?

Ne budite neintuitivne cicije, podijelite metafiziku iz tradicije,

Otkrijte zašto ste u ovo doba pristali postati obična roba!

 

Zašto plaćate intelektualni ceh, zbog čega ne raspoznajete grijeh?

Svaki dobar prorok odavno mu je datirao upotrebni rok.

Pa podebljajte mentalni stas, zašutite svi u jedan glas!

Sasvim suprotno tjelesnoj snazi, riječ je o umnoj prevazi.

 

Ne budite potpuno strani, vi još niste sasvim profani!

Premda konzumenti apokalipse plus, shvatimo joj barem ciklus!

A da bolje zavrtimo spin, tek upravo smo in,

Baš onda kad smo off, do kraja vam smješta filozof.

 

Potom sam se počeo penjati k mašti.

 

                                                                    viši kat.

                                                    odlazi na

                                              moj bat

                       kako svaki

Začuo sam

 

četvrtak, 7.5.2020.

Igor Rajki

 

Igor Rajki rođen je 31.10.1965. u Zagrebu. Član je HZSU-a i Hrvatskog društva pisaca.

Objavio:
Katalog o božjim dostavljačima (roman), 1999.
Pravilnik o stvaranju predodžbi (priče), 2001.
Mamac za duhove (knjiga za mladež), 2003.
Užasana (roman za mladež), 2005.
Umoreske (priče), 2006.
Znanost pogrda (pripovijesti), 2006.
Jednoznamenke (radioigra), 2006.
Nebeska semantika (kratke proze), 2007.
Priča napisana šutnjom (radioigra), 2007.
Dobro izgledaš (roman), 2008.
Ne bih o tome (roman, s Borisom Beckom), 2008.
Stubištarenje (priče), 2008.
Zagrebački pentagram (drama, ZKM), 2009.
Zadirivalište (izbor iz proze), 2009.
Stalak za poljupce (proza), 2010.
Čarobnjak (drama), 2010.
Posuđene ispričnice, 2011.
Detektor istine, 2012.
Puteni nametnik, 2014.
Atavizmirenja! (B strana spomen-ploče), 2014.
Jednom (slikovnica, ilustracije: Krešimir Zimonić), 2019.
Drhtajništvo (roman), 2019.