Dnevnik iz karantene: GORAN ČOLAKHODŽIĆ

breze

Bojiti zidove u zeleno

 

 

Proljeće

 

U proljeće sanjam proljeće
koje u snu propuštam
koje budan propuštam
zimi ne sanjam zimu

 

Grad je pupao, ali nije bilo jasno prema čemu. Okretao se više prema vrećama brašna i kuhanom kupusu nego prema tankoj prozračnosti onoga što se treba u ožujku. Konačno se u svojem pupanju spotakla i poezija, koja je u gradu trebala procvasti pred prvi dan proljeća. Spotakla se i stisnula natrag u sobe, u knjigoveško ljepilo i na ekrane u kojima jednom nogom i s dvije trećine tijela ostaje čak i onda kad stupa na pozornicu i približava mikrofon svojem nerazgibanom glasu. Slegnuli smo ramenima i otvorili dlanove prema onome što se spremalo. Sad, kako bismo se obranili ili kako bismo izvukli nešto dobro iz svega, to je još bilo upitno.

 

Ne znam je li tko primijetio povratak breza
ili obratio pažnju na ljubice i njihova
uvijeno postavljena pitanja.
Sve su tvrdnje ovog doba godine
previše opće i previše muzičke.
Proljeće prolazi kao večer poezije.

 

Dijeljenje vremena postajalo je sve manje važno i jutro se spajalo s večeri i sljedećim jutrom u jedno pulsirajuće zelenilo. Počeli smo se zanositi sitnim i praktičnim stvarima, učeći kako to biva u životu većine onih koji nisu imali želju, sreću ili luksuz biti više od obavljača, perača, spremača. Sastavljača rascufanih krajeva.

 

 

Posezanje

 

Kad više nismo mogli nikamo i rampe se spustile, počeo sam posezati za svijetom na drugačije načine. Zvalo me više mogućih staza. Sjetivši se Frostove pjesme, pomislio sam kako ću sigurno žaliti za drugima ako se odlučim za samo jednu.

Prvi mi dolazi impuls da se presadim u šume i livade oko Samobora i pobrojim sve preostale drijemovce u zelenim sjenama južno od nasipa i zapadno od potoka. Ili da, u starom domu, potražim sve biljke koje se trebaju javiti u ovo doba godine, prozovem ih i popišem. Okopam ili ovlaš pogladim one kojima to treba. Prisjećam se aktivnosti koja je čisto uživanje u procesu, gotovo besmislena, potpuno slobodna: onog popodneva kad sam imao dvanaestak godina i sate proveo u traženju i zapisivanju svih biljnih vrsta koje su obitavale unutar ograda našega dvorišta. Kao za mjesni botanički vrt. Broja se ne sjećam.

Mogao bih, umjesto u tlo, sići u dubine stakla i betona, premjestiti arheološko iskopavanje u grad. Djedovu bilježnicu, doduše, predao sam tati još prije godinu i pol. Svi su mi predmeti u stanu već prošli kroz ruke, obrisani, odvagnuti, presuđeni – ostaju li ili nestaju. Na praznim stranicama s kraja kuharice toliko stare da ne dijelimo više ni istu riječ za kvasac (a kamoli da si pomognemo ispeći kruh) otkriveno je još nekoliko zabilješki narančastom bojicom. Nisam siguran kome pripadaju i teško se čitaju, ali očito je riječ o uznemirenom zapisu o galami koju podiže mlađarija u unutrašnjem dvorištu. Sve je datirano. Ozbiljnost i uvrijeđenost tona djeluju komično. U mislima izlazim na hodnik i gledam kako moj djed, sredinom osamdesetih, pere hodnik i odmorište. Zaustavlja lift na ovom katu, čisti ga i šalje u prizemlje. Provjerava otvaraju li se dobro vrata protupožarnog stubišta, koja su danas čvrsto zavarena. S druge strane, na metalnoj platformi, komešanje malih sjena i stalni gugut izvlače mu osmijeh na lice, pomalo uzrujan, doduše. Metla mu je u ruci, hoće li ih ili neće pobacati dolje? Ne znam, ne poznajem. Zadnje što sam ga vidio, palio je grijalicu u mračnoj kupaonici i pokazivao mi kako se crveno žari u crnoj kocki prostora. Dok ležim u krevetu i gledam po sobi, teško mi je doživjeti je kao onu u kojoj sam napisao svoju prvu riječ – na tipkovnici kompjutora – i gdje je baka provela posljednje dane prije odlaska u dom. Samo je njezin stalni mrak konstanta: ljeti ugodan, zimi skrovit ili prijeteći, ovisno o onome tko spava.

Dinko mi predlaže da bilježim snove. Oni ovih dana i jesu najsigurnije putovanje, pomišljam. Otkako živim u ovom stanu, više ga ne obilazim jednom godišnje da zavirim kroz svjetlarnike iznad vrata i provjerim što radi baka. Nema više mjesta za nepoznate predjele i prostranstva. Smanjio se, a za prolaz kroz vrijeme, koji se kočio iznad bakina kreveta, ispostavilo se da je otisak Constableovih Kola sa sijenom. Prozor u Arkadiju završio je na lođi, gdje ga ignoriram dok peglam.

Umjesto toga, jedne noći zatičem u malom predsoblju narančastu lokvu nekog nervnog otrova, od kojeg se imam šanse spasiti ako ga na vrijeme prekrijem najlonom i otvorim sva vrata i prozore. Žurim se, postižem, ali sve propada kad mi se vid ipak zacrveni, a u ogledalu kupaonice ugledam svoje iskrivljeno i iskeženo lice, u sceni-kopiji Cooperova umivanja u Twin Peaksu. Drugi put, u želucu mi tone kamen kad saznam da će me morati prikopčati na respirator. Samo što sam potpuno svjestan. Moja poza i količina aparature, nerazumljivo šuškanje bezličnih prilika oko mene, osjećaj prijetnje više podsjećaju na izvanzemaljsku otmicu nego na polusvjestan bolnički događaj.

Prolaskom vremena (nekoliko ispečenih kruhova dalje, nekoliko desetaka stupnjeva više, nekoliko tona nove trave i lišća kasnije) u snove počinje padati trak sunca kroz one svjetlarnike, sada moje. Tako su me posjetili neki čija imena nisam vidio ni čuo mjesecima.

 

Krupni žuti morski konjic
na mom dlanu još ima tri udaha vode,
a ja nemam točnu vagu
da u čaši stvorim more.

Kako je u njemu sve manje života, tako je manji
i boje vrtnog puža. Meni kreću suze
od nemoći i bijesa što nikako ne znam
odmjeriti sol.

Kasnije u danu, dugo poslije kraja,
čitamo u članku da je žuti morski konjic
bio Theodor Adorno.
Imao je čovjeka da stoji mjesto njega,
ali um i riječi stižu iz nektona.

S dolaskom noći, otvaram tamnu
kutiju džeza. Sjetim se kako ga
prezire malo
i nijemo riblje lice u lokvici na stolu, taj
sinkopirani ritam
kao njemu, jutros, srce.

 

Za svaki slučaj, kako ne bih prouzročio drugu smrt još nekog od članova Frankfurtske škole, ujutro sam provjerio i dobro upamtio prosječni salinitet svjetskih mora: 35 promila.

Travanj je davao iluziju neranjivosti. Brzorastuće lišće na brezama svakim danom sve je bolje ušuškavalo i od vrana zakrivalo klimavo gnijezdo gugutke pred balkonom. Sljedeće noći bilo je hladno i bistro, svijetlo i dobro.

 

Bilo je to najbolje mjesto
na dugome hrptu
zelenih planina
u kojima Kinezi lijevaju bijele
vijadukte od betona.

Puno zraka i čistoće,
dobrih riječi,
kao prazna učionica popodne.

Točno se sjećam da na zidu,
svijetloj opni od vapna,
nije bilo nikakvog raspela:

samo mali, čisti prozor
visoko gore,
rozeta za dalje.

Ohrabrujući hajde
s ovoga svijeta.

 

 

Protezanje

 

Prvi put u životu hodati ulicama rodnog grada kojima nikad prije nisi prošao, pa još u doba općeg zatvaranja i pustoši, to je izlet pješice do arhipelaga iza ugla. Prolaskom kroz pothodnik ispod tutnjeće avenije stupamo u susjedni svijet. Ulaz je bio prikriven prolistalim stablom i grmljem. Prije izlaska na drugu stranu, napola očekujem stolić s bočicom na kojoj piše POPIJ ME.

Kroz engleskoliki raj s druge strane vodi nas miris cvatova lovorvišnje, bijelih klasova od meda. Tihe ulice s nizovima spojenih malih zgrada-kuća, drveće (visoko drveće koje je imalo desetljeća urbanog mira da se razraste), stvaraju desetke separea, soba na otvorenom. Na blagim stepenicama pred ulazima ususret nam idu raspoložene mačke. Smjesa obnovljenih i neobnovljenih balkona i pročelja oličenje je proljeća. Po livadama između zgrada, od kojih neke sliče tihim prostorima nekadašnjih radničkih odmarališta na Jadranu, trava je probila kroz natrule opuške, žvakaće i drugu nečistoću, stvorila ovu godinu koja dosad nije baš ništa obećavala. Proplanci i šumski trgovi nastaju nasumično na svakom drugom zavoju. I visoko u granama drveća pjeva kos, koji nikad ne ponavlja istu kiticu dvaput. Nekoliko minuta Dinko i ja pokušavamo to opovrgnuti, ali ptica opravdava svoj renome. Osmijesi su sve širi, iako se u padanju sutona sve slabije naziru. Na crveni zid od cigle, u jugozapadnom kutku iz kojeg vjetrić nije raspuhao toplinu dana ni mokri miris grmlja, zadnje rumenilo sunca baca sjenu tamnoga pjevača.

Vraćamo se kao iz šume. Sutradan perem hodnik i odmorište. Zaustavljam lift na katu, dezinficiram mu kvaku i tipke i šaljem ga u prizemlje. Osim toga da su životinje u Zoološkom vrtu dobile na poklon pisanice, još je jedna dobra vijest: san koji mi je pojasnio da ćemo uskoro (budemo li to imali čime platiti) moći sjesti na kavu. Jest da će usred stola, na mjestu gdje stoji šećer, rasti grm – neki gusti zeleni izbojci iz panja posječenog stabla – i da će stolci biti prepleteni bljuštom i hmeljem, napola utonuli u tlo, no dobro je da se držimo zajedno. Pa makar i dozivajući se, govoreći jedno s drugim kroz šumarke koji nas razmiču s blagom čvrstinom.

 

Približi se jutro,
iz gorja zagrmi kao spust ledenjaka
i onda slatko pljusne kiša
odozgo na tamnu zemlju
pred proljeće. Iz drveta nastaje jug,
iz kreveta gnijezdo, dan i
u istom času polukrug voljenih ljudi,
njihove male figure
u polumraku sobe, uz jastuk,
pod knjigom, u brežuljku
cimetnog praha na stolu,
gdje su i tako proveli ovu
kao i svaku noć.

četvrtak, 23.4.2020.

Goran Čolakhodžić

 

Goran Čolakhodžić (Zagreb, 1990.), piše prvenstveno poeziju, prevodi, bavi se kulturnim radom. Diplomirao anglistiku i rumunjski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio dvije knjige poezije: Na kraju taj vrt (SKUD Ivan Goran Kovačić, 2015.), nagrađenu Goranom za mlade pjesnike 2015. i Mostovima Struge 2017; Pred gradom su kosci (HDP, 2018.). Kratka priča nagrađena SFerom 2018. za najbolju minijaturu. Poeziju objavio i u više tiskanih i online časopisa u Hrvatskoj i inozemstvu. Pjesme su mu uključene u više zbornika i panorama i prevođene su na nekoliko jezika. Jedan je od urednika internetske biblioteke Besplatne elektroničke knjige od 2017. godine. Sudionik je europske platforme za poeziju Versopolis.