Dnevnik iz karantene: BORIS PERIĆ

Perić

Mudrost ćelije

 

I bez pretjerane filološke znatiželje teško je u riječi karantena prečuti onih ubitačnih četrdeset dana prisilne izolacije, koliko ih je u davna vremena nalagala kuga. Okej, mislim, bilo ih je koji su i bez kuge samovali toliko dugo, ali dragovoljno i u pustinji, a ta uz malo mašte zna biti zabavnija od domaća četiri zida, koji bi nam – srećom privremeno – logici pošasti za volju trebali označavati granice svijeta. Okrenemo li Wittgensteina malčice naglavačke, granice svijeta granice su jezika i to bi bila ta mučna formula, koja vanjsku epidemiju pretvara u unutarnju nelagodu. I slaba će utjeha biti u radostima pustinjaštva, kad znamo da u Zagrebu čak dva kvarta korijenje svog imena vuku iz riječi pustinja (eremus), a jedan od njih je Remetinec. Jer, što reče Nietzsche: Pustinja raste, jao onome tko pustinje skriva!

 

Nema razgovora u govoru izolacije

O jeziku karantene, omeđenom, dakle, svijetom zidova, štošta zanimljiva zamijetio je, pak, Camus u svojoj „Kugi“, bez imalo sarkazma najboljem štivu za infektivna vremena: U tom izvanrednom stanju usamljenosti nitko nije mogao računati s pomoći susjeda i svatko bi sa svojim brigama ostajao sam; ako bi se netko slučajno i pokušao izjadati ili reći nešto o vlastitim osjećajima, odgovor, ma kako glasio, za njega bi mahom bio uvredljiv, jer bi ustanovio da sugovornik i on govore o različitim stvarima. Čini se, bilježim u vlastiti dnevnik, da se karantena i komunikacija ne ljube baš sretno, već prva drugoj ruši temelje, kao što je i nedavni potres, između ostalog, udario u statiku drugog zagrebačkog pustinjačkog kvarta, a to su Remete. Odnosno, kako nam je to atestirao Camus, želimo li izreći išta što se dugo pržilo na vatri čekanja i patnje, naš sugovornik očekivat će konvencionalnu sliku serijske turobnosti. Dakako, i obrnuto. I onda ga jebi; nema razgovora u govoru izolacije. A pijeska ko u priči, možemo na njemu i opet graditi palače.

Uz liječnika Rieuxa, koji nam naposljetku i podastire kroniku kužnih mjeseci, koji su iz temelja promijenili tjelesnu i duhovnu samorazumljivost alžirskog Orana, još jedan svijetao protagonist „Kuge“ otkriva se u liku onog sirotog komunalnog činovnika koji sve vrijeme pokušava napisati knjigu, ali ne dospijeva dalje od prve rečenice, iz koje – što nikako nije bez vraga – nakon bezbrojnih varijacija na kraju izbacuje pridjeve. Preziva li se taj sudbinski uhljeb baš slučajno Grand, o tome poslije. Bitno je da piše, makar i tu jednu jedinu, naoko benignu rečenicu, čija težina očito tišti samo njega. I tu već čujem lika iz vlastite priče, koju, po svemu sudeći, nikad neću napisati, kako vlastitu odluku o naprasnom napuštanju izolacije krijepi argumentom da je u Zagrebu prema statistikama još uvijek manje zaraženih, pa onda valjda i potencijalnih kliconoša, nego, recimo, pisaca, a kolika je vjerojatnost da čovjek negdje na ulici naleti na pisca? Tu računicu ruši mu, naravno, s jedne strane činjenica da zdravstvene institucije građane još uvijek ne testiraju na sklonost pisanoj riječi, a s druge sama „Kuga“, jer pisac je tu i vreba u prikrajku, ne bi li nas zaskočio i zarazio svojom rečenicom, koja, vidimo, mutira poput virusa.

Takav napasnik, premda i sam okarakteriziran kao pisac, nikako nije Gustav Aschenbach, što ga Thomas Mann tako zorno opisuje kako na mletačkim plažama otkriva melankoliju antičkog erosa, žudnju utjelovljenu u liku poljskog dječarca, što ga majka zovnu Tadzio, ne bi li na kraju balade ipak podlegao koleri, koja, gle čuda, s melankolijom dijeli riječ „žuč“. No, prizovemo li si u sjećanje i neke manje pedofilske pasaže Mannove pripovijetke, primijetit ćemo da se epidemija u njegovoj Veneciji 1911. zdušno tajila i zataškavala, kako slučajno ne bi naškodila turističkoj sezoni, i eto nas opet među otužnim ekonomskim statistikama današnjice, za koje nikako ne možemo reći da su se dugo pržile na vatri čekanja. Naposljetku, dometnut će netko zloban, mogla se epidemija glatko negirati i danas, pa bismo na kužnim valovima raspomamljenih turista za smrti u globalnoj Veneciji i opet mogli kriviti posvemašnju komunalnu indolentnost.

Tko je, pak, 1981. pribivao zagrebačkom Muzičkom bijenalu, mogao je čuti grupu Gang of Four kako pjeva o tipu koji je turist u vlastitom domu, puni si glavu kulturom i sam sebi stvara čir ili tako nekako (album se, ako me sjećanje iole služi, zvao „Anthrax“). Uzmemo li da jezik turizma nije baš mnogo komunikativniji od jezika karantene, to nam se, recimo, danas nudi: paket aranžmani za po doma, izmaštana putovanja Google-Earthom, kultura i čirevi, među kojima nikog neće zaskočiti zaraza, kao što nije ni ono veselo društvance iz Boccacciova „Dekamerona“, koje je pred kugom zbrisalo u sigurnost firentinskog ladanja i tamo si krenulo kratiti vrijeme pričanjem lascivnih priča.

 

I recite, bagro, tko je sad suveren, vi ili virus?

Vidim, tekst izmiče nadzoru, a nije mi do lascivnosti. Boccacciova, tzv. firentinska kuga pokosila je u tom toskanskom gradu brat-bratu četiri petine stanovništva, uzdrmavši ujedno i dotadašnju sliku svijeta do te mjere da je mnogi danas smatraju početkom novog vijeka. U svakom slučaju, iz njena krila rodile su se dvije prosperitetne profesije: ekonomski potkoženi pogrebnici, koji su svoje usluge naplaćivali suhim zlatom, i oni maskirani komunalci, koji su, kao istinski nositelji nove političke moći, zlokobnim znakovljem obilježavali kuće zaraženih, pa se dajte sad zamjerite takovom bahatom označitelju, taman bili i zdravi. I ponovno čujem smutljivca iz priče koju neću napisati kako se, sad već nasred ulice ili u nekoj musavoj birtiji, što unatoč sanitarnim mjerama veselo i dalje radi, promukao nabacuje citatima Carla Schmitta (Suveren je onaj koji odlučuje o izvanrednom stanju!), kao uvertirom u mitomansko psovanje vlade: I recite, bagro, tko je sad suveren, vi ili virus? A da to pitanje danas za mnoge nije retoričko, to je također rezultat nekakve izopačene, zavjereničke politike, ne?

Utonuo u blaženu letargiju izolacije, ma što god Iggy Pop pjevao o njoj, tu i tamo si svejedno priuštim luksuz otvaranja prozora. Arhitektonski dobro skriveno od pogleda s ulice, malo parkiralište susjedne zgrade pretvorilo se s krizom u neku vrstu agore. Očekivano, nitko se ne nakašljava, ali nelagoda je tu, nelagoda izvanredne svakodnevice, koja svoje govornike tjera da simuliraju normalan život, što im baš i ne polazi za rukom. Okrajci rečenica, koji dolijeću kroz prozor, ne oskudijevaju nedobrovoljnim humorom, a gdjekad ni otrovom, ignorancijom ili, pak, dubokim, premda krajnje nemuštim uvidima u samu srž nevolje. Suvisla pitanja ili odgovore, međutim, ne uspijevam razaznati, kao što ih zasigurno tamo vani ne bih znao ni formulirati. U neko drugo vrijeme, pomišljam, netko bi sve to možda iskoristio kao predložak da napiše igrokaz za isto tako otrovnu i ignorantsku publiku i nazvao ga, sasvim promašeno, teatrom apsurda. Utješno je što Camus u svojoj „Kugi“ nije pisao o apsurdu, već o nečem sasvim ljudskom, čega smo na ovaj ili onaj način svi ponovno svjedoci: Navikli da svoje najiskrenije boli izražavaju ispraznim razgovornim formulama, zatočenici kuge samo su pod tu cijenu kod svojih stražara mogli naići na sućut ili kod sugovornika na zanimanje.

Oranski činovnik, koji je svoje posvećene večeri provodio tesanjem i turpijanjem prve rečenice inače grandiozno zamišljene knjige, te naposljetku prebolio i samu kugu, prezivao se, rekli smo, Grand. U davno stoljeće, kad su kuge harale pustim ratovima izmrcvarenom Istrom, u jednom mjestašcu nedaleko Pazina postojao je čovjek koji se prezivao Grando. Na njega zaista više ne želim trošiti riječi, pa ću reći samo da nije pisao knjige, čak ni prve rečenice, ali su ga mještani zato optuživali da noću obilazi njihove zaspale kuće i raznosi zarazu: Na koja god vrata bi pokucao, tu bi ujutro iznijeli mrtvaca. I ne samo da je taj Grando u literaturi i legendama, dijelom i mojom krivnjom, preživio do dana današnjeg, već će se, uvjeren sam, ponovno početi baviti svojom zlom rabotom, čim nekome bude zapelo za oko da se jedno brdo nedaleko mjestašca u kojem je ordinirao slučajno zove Korona. Jer tek kad bolest postane metafora i kao takva počne utiskivati pečate svojim nesretnim zatočenicima, zlouporabi moći, posebno one političke, ništa više neće stajati na putu.

Uistinu, izolacija generira čudne misli i valjalo bi ih rastjerati, recimo, svježim zrakom, čija konzumacija ipak nije zabranjena. A gdje ću to učiniti bolje, nego u dugačkom redu za pripuštanje samoposluzi. Na vratima za svaki slučaj još jedanput opipavam džep sakoa, dobro je, sve je po propisu, mi kajkavci rekli bismo: Maska mi je v žepu. Kao u bolja vremena željeznička karta ili figa. Navući ću je tamo, da se omaškom ne stigmatiziram sam. U redu, čijim gmizanjem upravlja strog poslovođa, što mu ni maska ne uspijeva dokraja sakriti brk, netko na dva metra razmaka od mene citira filozofske aforizme: Ne idite glavom kroza zid, što ćete u susjednoj ćeliji? Moglo bi se to skratiti i u: Što ćete u ćeliji? Carl Schmitt na to bi pitanje moguće znao odgovor: Gubim vrijeme i stječem prostor; iznenada me obuzima mir, u kojem se krije smisao riječi; to je mudrost ćelije. Kao što je i sva povijest u biti samo povijest bolesti. Kad sve ovo završi valjda više neću tako misliti.

ponedjeljak, 6. 4. 2020.

Boris Perić

 

Boris Perić (Varaždin, 1966.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao germanistiku i filozofiju. Bavi se književnošću, književnim i znanstvenim prevođenjem, te publicistikom i novinarstvom. Kao novinar, urednik i kolumnist radio u više javnih glasila, obrađujući teme iz kulture, znanosti, unutarnje i vanjske politike. Prozna djela i prijevode s njemačkog i engleskog, te na njemački jezik objavljivao u hrvatskim i inozemnim književnim časopisima.

Uvršten u više književnih antologija. Za književne prijevode i autorska djela više puta nagrađivan. Za njemački prepjev Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže (Die Balladen des Petrica Kerempuh) 2017. nagrađen nagradom „Davidias“, te Posebnom poveljom Fonda Miroslav Krleža. Član Hrvatskog društva pisaca, Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu kao samostalni umjetnik.

Objavljene knjige: Politički vodič – Njemačka (politička publicistika, Zagreb, 1992.), Sezona stakla (pripovijetke, Zagreb, 1992.), Politički vodič – Austrija (politička publicistika, Zagreb, 1993.), Heartland (pripovijetke, Zagreb, 1995.), Putovanje na granici – Izbor iz suvremene austrijske proze (Zagreb, 1995.), Quattro Stagioni (pripovijetke, zajedno sa Z. Ferićem, M. Kišom i R. Mlinarcem, Zagreb 1998.), Groblje bezimenih (pripovijetke, Zagreb, 2003.), Priče iz bečke kuhinje (eseji, kuharica, Zagreb, 2004.), Vampir (roman, Zagreb, 2006.), Heartland i druge priče (pripovijetke, Zagreb, 2006.), D'Annunzijev kod (roman, Zagreb, 2007.), Vampir (prijevod na slovenski, Ljubljana, 2008.), Fantastična bića Istre i Kvarnera (zajedno s dr. Tomislavom Pletencem, znanstvena publicistika, Zagreb, 2008.), Na večeri s Drakulom (eseji, kuharica, Zagreb, 2009.), Ogledi o ekstazi (eseji, Zagreb, 2011.), Povratak Filipa Latinovića (roman, Zagreb, 2013.), Važno je zvati se Gregor (eseji, Zagreb 2014.), Zemlja iza šume (zajedno s dr. Tomislavom Pletencem, znanstvena publicistika, Zagreb, 2014.), Zagabrijel I (roman, Zagreb, 2018.), Povijest paučine (roman, Zagreb, 2018.), Zagabrijel II (roman, Zagreb, 2019.).