Dnevnik iz karantene: ANA ĐOKIĆ

breza

Dan kad mi je breza došla u posjetu

 

Toliko je načina na koje bih mogla započeti ovu priču:

Uvodni ulomak mogla bih posvetiti mom potpunom neraspoznavanju različitih vrsta drveća. Istina je da mogu prepoznati kesten, orah i hrast, ali samo u vrijeme kad na sebi imaju kestene, orahe i žirove. I lipu znam prepoznati kad u lipnju prekrasno zamiriše. Inače, sve mi je drveće isto. Prekrasno za gledanje ali ne i za imenovanje. Napominjem da sam u osnovnoj školi imala pet iz prirode i društva. U tom kontekstu, moj bi uvodni ulomak mogao prerasti u kritiku školstva u ex Jugoslaviji. Ali ja ne želim da ovo bude priča o bivšoj državi i njezinom obrazovnom sustavu.

Mogla bih početi priču svojom obitelji, riječima dočarati atmosferu toploga doma u kojem živimo moj muž, naše tri kćerke, pas i ja. Mogla bih napisati kako nas je „breza s pogledom na naš balkon i dnevni boravak, iz godine u godinu promatrala uživajući u našem obiteljskom skladu“ i prešutjeti kako smo mi, uneseni u naše ljudske živote, potpuno ignorirali njezino postojanje. Zatim bih naglim prevratom u rečenici tipa „a onda su svi otišli, razišli se svatko svojim putem, čak je i pas odlučio uginuti i tako sam ostala sama u našem obiteljskom stanu s pogledom na drvo koje sam u tim danima očaja prvi put opazila“. Ali ja ne želim da ovo bude priča o mojoj obitelji koje više nema, o psu koji je uginuo, mužu koji me je napustio i kćerkama koje su se poudavale i otišle u stanove s nekim sasvim drugačijim pogledima.

Priču bih mogla započeti opisom sredovječne žene koja je sretna svojim životom, prijateljima i ljubavnikom, i koja se, usprkos svjetskoj pandemiji, potresu, otkazu svih planiranih putovanja, svakoga jutra zadovoljna budi u velikom krevetu u dnevnom boravku s pogledom na prolistalu krošnju breze u kojoj guguću grlice, pjevaju kosovi, kriješte vrane. Još bunovna, glavna junakinja drvo pozdravi smiješkom, ustane iz kreveta i započne dan laganom gimnastikom. Ali odustajem i od ovakvog uvoda jer mi se čini previše sladunjav.

Mogla bih krenuti reminiscencijom, sjećanjem četverogodišnje djevojčice koja s bakom prvi (i zadnji) put odlazi u crkvu Svetog Marka ispred koje dobiva bunt grančica vrbe i zvončić. Za Vrbicu. A zatim, kada onako vesela i uzbuđena dođe kući pohvaliti se roditeljima, sluša veliku svađu jer se njezin otac jako ljuti na nju i njezinu baku. “Kako je mogla dijete voditi u crkvu? To je primitivno! Da se više nije usudila puniti djetetu glavu bapskim i popovskim glupostima!“ To bi bio efektan početak, jedini je problem što drvo koje mi je došlo u posjetu nije vrba, pa onda doista nema smisla uplitati vrbe i Vrbice u ovu priču, koja istina, nastaje upravo u vrijeme Uskrsa.

Ako bih se raspisala o svojoj alergijskoj astmi koju svakoga proljeća dobijem i koja me ove godine posebno jako primila i nije mi dugo dala disati, približila bih se temi svoje priče, jer upravo je sad na alergijskom kalendaru crvenom bojom označeno cvjetanje breze, vrijeme kojeg se alergičari posebno trebaju čuvati. To bi čitatelju jasnije dočaralo fizičko i psihičko stanje glavnih aktera ove priče u danima kada ni strašna korona ni još strašniji potres, nisu predstavljali toliku muku kao borba za malo zraka u plućima. No, žena-astmatičarka ne čini mi se kao netko koga bih odabrala za glavni lik svoje priče.

Spominjanje neočekivane SMS poruke gospođe s kojom sam prije točno godinu dana provela sedam dana u sobi br. 9 na ginekološkom odjelu bolnice Sestara milosrdnica, moglo bi zbuniti čitatelja, pri čemu bi on tek pred kraj priče shvatio kako naizgled potpuno neprimjereno spominjanje vađenje maternice i jajnika zapravo ima direktne veze s brezom koja mi je došla u posjetu.

Usprkos svim navedenim ulomcima, odlučujem svoju priču započeti na najdramatičniji način – udarcima sjekire!

 

Dan kad mi je breza došla u posjetu

Tupi udarci koji su se čuli izvana, zaustavili su moje uobičajene kretnje. Ne sjećam se jesam li kuhala kavu, prala suđe, pripremala tekstove za tisak, čitala na mobitelu članke o broju zaraženih i umrlih od korone, razmišljala kako bih trebala nazvati mamu u Beograd i pitati je kako je ili sam pretraživala na Facebooku OPG-ove od kojih bih mogla naručiti špinat i blitvu… Ritmičan tupi zvuk prizivao me je da prekinem štogod sam radila i iziđem na balkon. Dan je bio lijep, nebo je bilo plavo, sunce je bilo žuto i obasjavalo je cijeli park preda mnom, ptičice su cvrkutale. Točno ispod balkona, stajao je muškarac sa sjekirom i odmjerenim udarcima sjekao brezu. Prizor mi se učinio nadnaravnim. „Oprostite, što to radite?!?“, doviknula sam mu. Uvijek pretjerujem s finoćom. Kada su me na mom prvom porodu akušeri ostavili samu na stolu kako bi porodili ženu argentinskog ambasadora, jednako sam tako uzviknula „Oprostite, ima li koga? Mislim da ću se poroditi!“ Tako i sad, u situaciji kada muškarac sjekirom ruši prekrasno drvo, moje „oprostite“ zvuči apsurdno. „Ne možete samo tako rušiti drvo!“, kažem. Na okolnim balkonima nema nikoga. Oko parka je zgrada s tri ulaza, u svakom ulazu je barem deset stanova koji gledaju na ovu stranu, što je ukupno trideset balkona. Gdje su svi ti ljudi?!? Nisu li ovo dani kad svi trebamo OSTATI DOMA?!? „Vi ubijate drvo!“, nastavljam svoj monolog. Samoj sebi djelujem budalasto. „Ubit ću svakoga tko mi ne da disati!“, progovara muškarac sa sjekirom. „Imate alergiju?“, pitam suosjećajno. Odgovaraju mi samo udarci. „Uzmite Rinolan! Ventolin! Seretide!“, nabrajam. Muškarac sa sjekirom zastaje, po prvi put okreće glavu prema meni. „Gospođo, maknite se s balkona!“, kaže. Ulazim u kuću. Grabim mobitel. Zovem kućepazitelja. Nitko se ne javlja. Zovem drugi put. Treći. Kad treba tjerati djecu iz parka, uvijek je tu. Gdje je sad kad je važno?!? Spuštam mobitel. Otvaram ulazna vrata. Zvonim prvim susjedima. U trenutku mi se kretnja pri kojom prstom dodirujem njihovo zvonce čini preintimnom – doba je korone. No ovo je hitna situacija. Treba spasiti brezu! Zvonim jednom, drugi put, treći. Nitko ne odgovara. Udarci sjekire i dalje se čuju. Sa svakim udarcem sve je manje vremena. Vraćam se u stan, ponovno grabim mobitel. Ljuta sam. I uplašena. Nisam ja nekakav superheroj. Naprotiv. Odzvanjaju mi riječi: „Ubit ću svakoga tko mi ne da disati“. Već zamišljam sebe kako ležim u travi pokraj breze s razasutom kosom skorenom od krvi. Tipkam 112. Nemam pojma je li to samo Hitna ili su i Vatrogasci, Točno vrijeme, Hidrometeorološki zavod, Vodostaj rijeka... Javlja se muški glas. “Oprostite“, kažem (eto, opet se ispričavam!) „jesam li dobila policiju?“ „O čemu se radi, gospođo?“, pita muški glas. „Jedan čovjek ruši drvo“, objašnjavam uspuhano. Da li od alergije ili uzbuđenja ne znam ni sama. „Kakvo drvo, gospođo?“ Usporavam disanje, trudim se govoriti što staloženije. „Čovjek sa sjekirom ruši drvo, pred kućom“, kažem. „Pred čijom kućom, gospođo?“ Zašutim, zbunjena. „Je li to drvo njegovo vlasništvo?“, nastavlja s ispitivanjem staloženi glas iz mobitela. „Nije, nije, to je drvo u parku! To je gradsko drvo!“, odgovaram konačno shvativši poantu pitanja. „To je državno drvo!“, dodajem radi jačeg dojma. „Što bi bilo kad bi svatko od nas uzeo sjekiru i počeo uokolo sjeći i rušiti. Zovite policiju, hitno, još malo pa će ga sasvim srušiti dok mi tu razgovaramo!“ Muški glas konačno me shvaća ozbiljno. Izjavljuje kako će odmah obavijestiti policijsku patrolu. Ponosna na samu sebe, vraćam se na balkon. Muškarca sa sjekirom više nema, breza i dalje stoji. Uplašio se! Pobjegao! Kukavica!, likujem. Nakon nepunih desetak minuta, pokraj breze ugledam djevojku i mladića u policijskim uniformama. Uopće ne izgledaju kao opaki policajci kojima bih priprijetila muškarcu sa sjekirom. Domahujem im. Kažem: „Ja sam ona koja vas je zvala“. Gledaju brezu. Gledaju mene. Ispituju me kako je muškarac izgledao. „Imao je sjekiru u ruci“, kažem. „Bio je visok. Star. Crn. Ćelav s naočalama.“ Ne znam što je imao na sebi. Imao je taj bijesan pogled luđaka, to sam jedino zapamtila. „Kako se zovete? Kad ste rođeni?“, pita me policajac s notesom u rukama. Dovikujem odgovore preko balkona, istovremeno se pitajući tko je tu okrivljenik. „Ako opet dođe, odmah nas zovite“, kaže djevojka diktirajući mi direktni broj policijske patrole. „Hoću, hoću“, odgovaram samouvjereno. Zadovoljna sam, sad imam policiju kao saveznika! Mašemo, oni meni, ja njima. Ulazim u stan i nastavljam posao koji sam radila prije nego je cijela ova priča započela. Svako malo pogledam prema brezi čije zeleno lišće treperi visoko na nebu. Dobro je, mislim. Spašena si. Ali u to sam iz minute u minutu sve manje sigurna. Jer onaj savršeno zguljeni krug kore ne da mi mira. Što ako taj luđak uopće nije imao namjeru posjeći brezu? Što ako je dovoljno samo zguliti koru da drvo umre? Kako da to znam? U istom trenu (mozak i sudbina su čudesne mašine!) sjetim se gospođe iz bolničke sobe br. 9 i njezine SMS poruke koja mi je toga jutra stigla. Prošlo je točno godinu dana od kako smo dijelile iste muke i strahove, godinu dana od kad smo se zadnji put čule i vidjele. Sine mi kako mi je gospođa, jednog od tih sedam bolničkih dana, spomenula kako je zaposlena u upravi Zrinjevca. Ponovno hvatam mobitel, fotografiram drvo, šaljem SMS poruku, objašnjavam situaciju, hitnost, život je u pitanju! Za dvije minute stiže odgovor: „Radi se o divnom primjerku breze.“ (Tad zapravo prvi put saznajem da je drvo ispod moga balkona breza!) „Da je u pitanju bilo koje drugo drvo, ne bi bilo spasa, ali za brezu ima nade ako se deblo hitno premaže voćarskim voskom.“ Otkud mi voćarski vosak? Kako uopće izgleda voćarski vosak? Gdje da ga nabavim? Radnje su zatvorene! Doba je korone. Na moje nedoumice, gospođa mi odgovara kako će ona, nakon posla, doći premazati stablo. Zahvaljujem joj. Ganuta. Sretna. Skačem po kući. Nitko mi ništa ne može! To je sve svemir organizirao, zaključujem. Zovem kćerke. Prepričavam situaciju. Rastem u vlastitim očima. Sviđa mi se uloga hrabre junakinje koja spašava prirodu. Točno u pola šest, gospođu silazi s bicikla i kreće prema drvetu. Trčim van. Moja bolnička cimerica i ja pozdravljamo se s dva metra udaljenosti. Mogle bismo jedna drugu zaraziti virusom, moramo se paziti. Ona prilazi drvetu. S nekih balkona izviruju glave. Gdje ste dosad bili, šupci jedni, pomislim u sebi kad začujem jedno „Uf“. „Što je bilo?, pitam. „Ova breza je skroz trula. Vidite?“ S nerazumijevanjem kimam glavom. Kakve veze ima rupa u deblu? Bit će idealna za vjeverice da u njoj skrivaju lješnjake. Umjesto voćarskog voska koji stoji u košari bicikla, gospođa vadi svoj mobitel i fotografira drvo. Točnije rupu u deblu. „Morat ću dati nalog da se drvo sruši,“ kaže. „Da se sruši?“ ponavljam s nerazumijevanjem. „Može pasti na garaže.“ „Ali umrijet će“, zaključujem poput djeteta. „Ovih dana mnogi umiru… Najesen ćemo posaditi novo“, tješi me.

Sutradan, nakon što su radnici Zrinjevca došli kamionom i izrezali drvo, izišla sam iz stana i došla do parka u kojem je na travi, među gomilom tratinčica, ležala posječena breza s golemom krošnjom razasutom poput duge kose nekog diva. Njezino deblo, vješto raskomadano električnom pilom, doista je bilo trulo. Za razliku od stabla, grane su bile zdrave, a krošnja živa, kao da još nije svjesna onoga što joj se upravo dogodilo. Sagnula sam se i otkinula nekoliko grančica prepunih mladog lišća koje je samo koju minutu ranije, dodirivalo nebo. Popela sam se natrag u stan, sjela za kuhinjski stol, a grančice stavila u vazu pred sebe. Gledale smo se tako, kao dvije susjede. Breza i ja. I šutjele. Kao da smo jedna drugoj već sve rekle. Bio je to dan kada mi je breza došla u posjetu. Iako smo i ona i ja živjele na istoj adresi, tek sam prije njezine smrti doznala kako se zove. Tješi me jedino pomisao što ni ona nije znala moje ime. Ili se u tome možda ipak varam?

Par činjenica za kraj:

Činjenica je da muškarac sa sjekirom svakog proljeće odlazi u svoju vikendicu na more te se nikada dosad nije imao priliku suočiti s alergijom koju je u njemu izazvala breza. Da nije korone i zabrane kretanja van mjesta stanovanja, on bi i ovoga proljeća otišao u vikendicu, bez alergije i bez sjekire. Da nije pandemije, ni ja ne bih bila u Zagrebu pa ne bih ni bila u prilici „spašavati“ drveće. Jednoga dana, za pet, deset ili petnaest godina, breza bi se, prilikom neke od jačih oluja, srušila, pri čemu bi vjerojatno prepriječila ulaze u par garaža. Šansa da bi pri njezinom padu netko nastradao, iznimno je mala. Činjenica je da posljedice naših postupaka mogu biti sasvim drugačije od onih koje smo očekivali.

utorak, 21.4.2020.

Ana Đokić

 

Ilustracija: Breza; autorica: Irena Zelena

 

Ana Đokić, književnica, književna kritičarka i dramska spisateljica, rođena je 1965. u Beogradu gdje je završila studij filozofije. Živi u Zagrebu i profesionalno se bavi pisanjem. Dosad je objavila preko trideset romana, drama, zbirki priča i slikovnica. Njezini tekstovi prevođeni su, objavljivani i igrani u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Makedoniji, Francuskoj i Njemačkoj. Za svoj književni rad dobila je književne nagrade Marin Držić, Mali Marulić, Grigor Vitez, Mato Lovrak, Ovca u kutiji, White Ravens. Uz pisanje, aktivno se bavi popularizacijom umjetnosti među širom publikom, osobito popularizacijom knjige i književnosti te likovne umjetnosti. U tu je svrhu pokrenula Festival knjige i književnosti Pazi, knjiga! (2004.), književno-likovnu nagradu Ovca u kutiji za najbolju hrvatsku slikovnicu (2004.), međunarodnu putujuću izložbu ilustracija Voli me/Ne voli me (2012.), nagradu Lice knjige za najbolje grafički oblikovanu hrvatsku knjigu (2008.), književne tribine Knjige na kauču (2012.) i međunarodni projekt Knjige u cipelama (2012.). Svi projekti održavaju se u kontinuitetu. Bila je inicijatorica i prva umjetnička voditeljica prve hrvatske udruge pisaca i ilustratora za djecu i mlade „Autorska kuća“, a od 2007. do 2018. vodila je „Knjigu u centru“. Godine 2018. osnivala je udrugu Kreativna mreža kroz koju trenutno realizira najveći dio svojih umjetničkih aktivnosti. Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog društva dramskih umjetnika, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika te SACD-a (Societe des auteurs et compositeurs dramatiques, Paris). Za svoj rad na popularizaciji likovnih umjetnika u zemlji i svijetu proglašena je počasnom članicom ULUPUH-a.