Dnevnik iz karantene: ALEN BRLEK

Brlek

Iz minute u minutu

 

*

A kada idem niz stepenice, potpuno nepoznat i čitav brujim iznutra. Više ne vjerujem vlastitom tijelu, sve prijeti i čeka, promatra usporenog daha kako podižem glavu i osluškujem brujanje bez samoglasnika, ičega što bi odzvonilo poput poznate riječi.

 

*

A kada idem sve je, koliko dramatično, toliko bez opcija. Svaka danas otvorena boca vode sutra je nečiji zatvoreni respiratorni sustav, svako ljetovanje danas, svako zimovanje, sutra je nečije uzaludno nastojanje da spasi sezonu, bilo čega.

 

*

Stvarnost se cijepa, puca poput lubenice kada joj priđe djed.

 

*

A kada idem obično je večer i nema nikoga, brujim santu oslobođenu topline, slušam pse kako laju i htio bih da je svaki moj. To mi djeluje kao posljednja mogućnost bijega, kakvog-takvog.

 

*

Brojke rastu. Logično. Priroda je brojki rasti ili padati, svaka stagnacija akumulira anksioznost i sve počinje brujati u iščekivanju pokreta u bilo kojem smjeru. Jer, ako se brojke ne miču, gubi se poredak, budi se dekapitalizam.

 

*

Ili su to pucali kesteni na užarenom limu, na selu, pod djedovim rukama. U djetinjstvu iz kojeg su neumorno tekli sokovi budućnosti. „21. stoljeće“, „demokracija“, „sloboda“, „mogućnost“,… sve su te riječi brujale mir i nadu, ideje zbog kojih sam dugo mislio da ću postati pekar. U svemu prepoznavati mekoću i sigurnost tek pečenog kruha, svemu pristupati tako, nježnim pokretima otvarati utrobu i oslobađati toplinu.

 

*

− Samo pokušavam shvatiti što se događa. Probudili smo se u drugačijem svijetu…

− Nikad nismo ni imali mogućnost shvatiti, bez brige. Sve ovo je utrka s vremenom.

− I svi ti ljudi, programi koji se vrte bez obzira na situaciju…

− Brojke se moraju kretati.

− Šest tisuća vrećica kvasca, šest tisuća! Jedna osoba…

− Sve će nas dići u zrak, kruh je oduvijek bomba. Tako sam i postao nitko.

− Biti nitko, to je sloboda. Poslije „nitko“ nema „tko“…

− Sloboda je znati što dolazi nakon „tko“.

− Znaš li ti?

− Mi.

− To je naivno, svako „mi“ potencijalni je rat…

− Ili mir, zar ne.

− Trebalo bi postojati stanje poput virusa. Ni tamo ni vamo.

− Mirat.

− Hoćemo li umirati u miratu?

− Brojke se moraju kretati, sve je to ritam.

 

*

A kada idem brujim, reljef se sprema na promjenu. Otvorit ću se u tko zna kakav pokret u svijetu koji je stao.

 

*

− Posvuda poslijeratni jezik, domovina, nacija i sinovi. Posvuda ugroza, netko nitko oduzima nam dah, a do jučer svijet nikada nije bio sigurniji. Nije do nas. A sigurniji za koga? Kome pripada svijet?

− Ne znam, nama svakako propada.

 

*

− Svećenik zarazio vjernika, hajde reci…

− Oduvijek to rade. To im je posao. Zaraze te idejom o životu poslije života, dok i bog i vrag zapravo profitiraju jedino od smrti.

 

*

Ili je pucketalo granje u požaru vijesti.

 

*

Ili su to, između polica trgovine, pucali ligamenti.

 

*

Ili je to popucala nada u rukama djece. Viču „corona, corona“ i bacaju kamenje u vlastitu budućnost. „To je moj mali“, govore očevi i sanjaju da kćeri im previjaju rane.

 

*

A kada idem, brujim, i nitko nas ne čuje.

Nedjelja, 22.3.2020.

Alen Brlek

 

Biografija:

Alen Brlek rođen je 1988. u Zagrebu. Autor je zbirki poezije Metakmorfoze (Algoritam, Zagreb 2014.) i Pratišina (Kontrast, Beograd 2017.). Pjesme su mu prevođene na engleski, slovenski, turski, albanski i ukrajinski jezik. Jedan je od hrvatskih predstavnika uključenih u platformu za promicanje mladoga pjesništva Versopolis.