Borivoj Radaković dobitnik Nagrade Janko Polić Kamov

OBJAVLJENO: četvrtak, 21.11.2019.
Radaković

Ovogodišnja Nagrada Janko Polić Kamov dodijeljena je Borivoju Radakoviću za roman“Hoćemo li sutra u kino“ (V.B.Z., Zagreb, 2018).

 

Svečana dodjela Nagrade odvila se danas, u četvrtak, 21. studenog 2019. u 12 sati, u vili Arko, Basaričekova 24, Zagreb.

 

Obrazloženje žirija:

 

BORIVOJU RADAKOVIĆU, premda rođenom (1951. g.) s pogrešne strane etnički čiste krvne zavjese, ništa nije smetalo da se u nekoliko desetljeća, naime od devedesetih godina prošloga stoljeća do danas, prometne u jednog od najbriljantnijih korisnika-uživatelja-promicatelja domovinskoga jezika u hrvatskoj književnosti. Ovim samo aludiramo da je on svojom „brutalnom prozom“, kao u romanu „Sjaj epohe“ iz 1990. godine, iznimnom pripovjedačkom vještinom pokazao kako dezinficiranje jezika vodi u bolno nacionalno čišćenje. No, tadašnji četrdesetogodišnjak kao žestoki rokenrol kritičar, sada je uoči svojih sedamdesetih godina, u skladu sa zrelom dobi, oblikovao protagonista romana „Hoćemo li sutra u kino“ (V.B.Z., Zagreb, 2018.), koji u osrednjosti svoje egzistencije (do)pušta da se svijet oko njega razlijeva, dok je njegova jedina uporišna energetska točka na koju se može osloniti, srećom, samo ljubomora! Pitajući se je li „poludio“ kada dobija „napadaje ljubomore“, dotični srednjoškolski profesor pokušava pronaći neke tragove i dokaze za svoju sumnju i trijumfira – kako mu se učinilo – u homoseksualnom snošaju sa zaista utvrđenim ženinim ljubavnikom. Monogamni protagonist rezignirano zaključuje tu bračnu epizodu – tijekom koje je, ali samo u sebi – na fantazmatski način čitateljima predočio kakve patnje preživljava, samo umišljeni ili stvarni, rogonja. Fabulativno priča je vješto vođena između psiholoških opservacija i čak maloga triler zapleta, sva sročena u lapidarnim rečenicama koje i takve prelaze okvire sažetih poglavlja. Zbog tematske inovativnosti, oštroga zadiranja u tabue, bespoštednog sondiranja bračnih mutnih odnosa, zbog „brutalne“, ali jezično sputane ljepote, ovaj Radakovićev roman daleko se izdiže nad najvišim vrhuncima psiho-socijalne, ljubavno-erotske proze u hrvatskoj književnosti. Kamovljevski „pljuvač“ na psihoanalitičkome divanu s kojega je brzo kidnuo! Možda – u KINO!

 

…..

 

Osim romana „Hoćemo li sutra u kino“ Borivoja Radakovića, u finale Nagrade Kamov uvršteni su:

 

Senko Karuza, Fotografije kraja, Meandar Media, Zagreb, 2018.

"Fotografije kraja" su sedma zbirka priča Senka Karuze, viškog pisca i kolumnista, u kojoj je sakupio pedeset i jednu priču, od kojih su neke sasvim kratke, na pola stranice, a neke i nešto duže, nekoliko stranica. Grupirao ih je u pet ciklusa: Otok se napušta noću, Ako danas budu imali sreće, Pobjeći nekamo, Sve što mi nedostaje i Visoko u brdima.

Većina priča vezana je uz otok Vis i otočku situaciju, a čak i one koje su mjestom zbivanja udaljene, na neki način su povezane upravo za otok. Stoga ovim izvrsnim pričama dodatnu snagu daje i cjelina knjige. Ona je kao roman u kojemu je izostavljen njegov uobičajeni dio, fabula koja nas uvijek vuče prema naprijed i vrlo često prema vrlo razočaravajućem kraju. Stoga je ova knjiga u implicitnoj polemici i s formom romana: rasuti je to teret koji ipak nije napustio svoje važne poveznice. Snaga ovih priča je u detaljima i šutnji koju ostavljaju za sobom.

Senko Karuza je majstor svakodnevnog. To može biti obitelj stranaca u kafiću na rivi koji se dopisuju mobitelima, pekar koji stoji na vratima svoje radnje i puši, mlade djevojke na klupi koje razgovaraju i smiju se, ili čovjek i žena koji u samotnoj uvali razgovaraju o svom braku. Ali to svakodnevno na jedan lijep način zadobiva različita i brojna značenja, i uvijek nas ostavlja u zanimljivoj nedoumici. Pisane osobito pažljivo, te nostalgično-humorne sličice odjednom u nama stvaraju snažnu egzistencijalnu težinu.  

 

Maša Kolanović, Poštovani kukci i druge jezive priče, Profil, Zagreb, 2019.

Kada se i ako se uspijemo probiti kroz „jezive priče“, kako glasi podnaslov zbirke priča „Poštovani kukci“ autorice Maše Kolanović (rođ. 1979.), docentice na Odjelu za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, onda nam se može dogoditi da imamo „doživljenje“, kao jedan lik u jednoj od priča. Uočavajući posvuda oko sebe kukcolika bića, koja se zovu ljudima, ova već itekako priznata znanstvenica i spisateljica/pripovjedačica na kvalitetnom usponu, uspijeva, naime, svojom snažnom imaginativnosti da nas kao čitatelje povuče u crnilo svoje percepcije. Čini nam se da je ovo kao u poznatoj šali o psihijatru koji je neko vrijeme slušao čudna pacijenta. Ovaj je, naime, tvrdio kako osjeća da po njemu plazi kojekakva gamad, kukci, bubašvabe ili što god već pa ih je pred doktorom „čupao“ sa sebe, vadio iz kose, izvlačio ispod odjeće i gadljivo ih u ordinaciji posvuda „otresao“. U jednom trenutki liječnik poskoči, te se, češući se po cijelom tijelu i grebajući nešto nevidljivo, izdere na pacijenta: „Pa, čovječe, ne možete svu tu gamad baš na mene otresti!“. Tako se, slično, nakon pročitavanja „horor“ priča Maše Kolanović lako može osjećati koja osjetljivija dušica, ali se zbog njena iskrivljena pogleda mora naježiti pomni, kritički raspoloženi čitatelj. Ukratko, po uviđaju Maše Kolanović kukci, a poglavito žohari vrve posvud oko nas, zagušujući naš okoliš iz kojega ni mi sami nismo izuzeti, bilo kao stvarna bića, od kojih se najezda možemo i moramo braniti, možda „u nekom drugom životu, možda nekog Oktobra kad nas bude više“, bilo kao palimpsest kafkijanske metafore, ali kukci – to smo mi. Mi koji dopuštamo da nas besramni kapitalizam od ljudi pretvara u kukcolika stvorenja. Uostalom, „poštovani kukci“ samo se za jedno slovo razlikuje od besramna pokliča iz svakoga supermarketa, a taj je „poštovani kupci“.

 

Zvonimir Mrkonjić, Reciklažno dvorište, Meandar Media, Zagreb, 2019.

O zbirci pjesama Zvonimira Mrkonjića „Reciklažno dvorište“ slobodno se može reći da je, iako je posrijedi naoko tek recikliranje motiva i tema sveopće pjesničke prakse, vrhuncem Mrkonjićeva pjesništva.  Ove pjesme u prozi, nerijetko izvedene u obliku lirske minijature kao prirodnoga ploda percepiranja problematike i momenata današnjice - i uopće, šireg promišljanja  -  bruje nenametljivom ironijom i mudrošću. Svjedočimo radosti elegancije onoga - u stihu maglovito naznačenoga ali jasnog - ujedno dječijeg i staračkog uvida u stvari, bića svakodnevlja. 

 

Luka Ostojić, Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja, Kulturtreger, Zagreb, 2018.

Luka Ostojić, "Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja“  na svim razinama je iskričava, neobična knjiga koja dokazuje kako se nad kanoniziranom, ozbiljnom književnosti može, a ponekad i treba - od srca smijati. Dakako, smijeh će djelovati kao lijek samo ako ste toliko potkovani u anatomiji literature i vješti u tom usamljenom poslu kao što je autor Luka Ostojić.  Čitajući ovaj osvježavajući pojmovnik, već na prvim stranicama postaje jasno da rijetko tko može s autoritetom pisati dijagnoze „u kuti“ doktora-klauna terapeuta, davati savjete „oboljelima od književnosti“ s tako puno pameti, oštre ironije i tople zezancije, beskrajno zaigrano i drsko.

 

Nikola Petković, Put u Gonars, Profil, Zagreb, 2018.

Put u Gonars je četvrti roman i četrnaesta knjiga riječkog pisca, pjesnika, profesora i znanstvenika Nikole Petkovića koji govori o internaciji pripovjedačeve bake u talijanski koncentracijski logor Gonars tokom drugog svjetskog rata. Radi se o pametno pisanom i duhovitom romanu koji nije samo doprinos hrvatskoj književnosti, što sasvim sigurno jest, nego i doprinos historiografiji i kolektivnom pamćenju. I strašno je važno što se upravo ovakav roman pojavljuje u vrijeme pokušaja revidiranja povijesti i rehabilitacije fašističkih režima, ne samo na prostorima Hrvatske, nego i u širem europskom kontekstu. Prilično davna priča o odvođenju pripovjedačeva bake Jelke u logor, danas opet postaje tako  suvremena.

Može se reći da je glavni lik toga romana, uz Jelku i Nikolu, pripovjedačeve baku i djeda, zapravo sam grad Bakar za vrijeme talijanske i kasnije, njemačke okupacije te odmah nakon oslobođenja.

Radi se o izuzetno slojevitom romanu koji je istovremeno i mudar i luckast i tužan i urnebesno smiješan i čija se dinamika ne iscrpljuje samo u zbivanjima i brojnim epizodama, nego i u izmjenama ideja, u rečenici i jeziku. Ali ta kompleksnost teksta nimalo ne umara čitatelja, nego, dapače, potiče užitak čitanja čak i onda kad se u romanu spominju užasi koji su sastavni dio rata.

Put u Gonars je roman koji nas istovremeno zabavlja, osvješćuje i opominje.

 

Milana Vuković Runjić, Majstori u mojoj kući, Vuković&Runjić, Zagreb, 2018.

Milana Vuković Runjić  u romanu „Majstori u mojoj kući“ osvaja duhovitom i istančanom artikulacijom emocija, briljatnim stilom. Autorica je uvjerljiva u pomno vođenoj dramaturgiji svih agonija i ekstaza restauracije kuće koja gradira u onaj važniji popravak, u restauraciju intime i samih temelja života. 

 

 

Program Nagrada Janko Polić Kamov poduprli su: Ministarstvo kulture RH, Grad Zagreb i Primorsko-goranska županija.